Da nije bilo otpora, Izrael bi bio prisutan sada diljem Libanona. Rekao je to tijekom svog nedavnog govora povodom godišnjice oslobođenja južnog Libanona glavni tajnik Hezbolaha Seyyed Hassan Nasrallah. Time je još jednom podsjetio narod Libanona na prijetnju od prije petnaest godina, te na taj način ih upozorio na sličnu prijetnju koja se nadvija nad njihovom zemljom od strane ekstremističkih skupina u regiji.
Tijekom proteklih tjedana Nasrallah je često spominjao da se povijest ponavlja, uspoređujući prijetnju današnjem Libanonu s onom koja je zadesila zemlju 1982. Prošlo je skoro 33 godine otkako je Izrael okupirao Libanon u suradnji s Falangistima, skupinom kršćanske milicije. Izrael je započeo široku ofenzivu protiv Libanona 6.lipnja 1982., u vojnoj operaciji nazvanoj 'Mirovna operacija za Galileju'.
Iskoristivši prilike koje su postojale u to vrijeme, razni dijelovi Libanona pa i glavni grad Bejrut, bili su okupirani, a izraelska vojska je nadgledala taj teritorij iz zraka, s kopna i s mora. Kao izgovor za okupaciju, Izrael je ustvrdio da je Libanon blizak Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO) koja se obučavala u Libanonu i upotrijebila zemlju za napade na pozicije izraelskih snaga.
Nakon što su se snage otpora počele boriti protiv izraelskih snaga, Jeruzalem se povukao 1985. s većine libanonskog okupiranog teritorija, osim južnog dijela zemlje koji je ostao tampon zona za zaštitu izraelskih ilegalnih naseobina. Nakon 18 godina okupacije, snage otpora napokon su uspjele 2000. dogovoriti bezuvjetno povlačenje izraelskih snaga iz južnog Libanona. Ipak, dijelovi Libanona su i dalje pod okupacijom izraelskog režima. Zbog toga je libanonsko ministarstvo vanjskih poslova izdalo izjavu povodom oslobođenja južnog Libanona, naglašavajući da Bejrut i dalje zadržava pravo oslobađanja svog teritorija od izraelske okupacije.
Mnogi smatraju da bi Libanon imao istu sudbinu kao i Palestina da nema pokreta otpora i jedinstvenosti među libanonskim narodom. U tom slučaju bi Izraelci imali i dalje većinu libanonskog teritorija pod okupacijom, koju nitko ne bi ni htio vraćati uslijed polarizacija u zemlji. Izrael i dalje pod okupacijom drži fare Shebaa, brdo Kfar Shouba i selo Ghajar u južnom Libanonu. Uz to, Izrael često ulazi u libanonski zračni prostor unatoč prisustvu UN-ovih mirovnih snaga, te povremeno napada ciljeve u južnom Libanonu.
Nakon što se izraelski režim povukao iz južnog Libanona, UN-ovi mirovnjaci pokušali su napraviti dogovor oko Shebe, te su službeno pisali izraelskim dužnosnicima da farme pripadaju Libanonu i da bi Izrael morao povući svoje snage što je prije moguće. Tadašnji izraelski premiejr Ehud Olmert jednostavno je rekao da će farme ostati pod okupacijom.
Libanon je uložio niz zahtjeva UN-u da učini nešto po tom pitanju, ali uzalud. Stoga je Nasrallah usporedio Izrael s takfirističkim terorističkim skupinama koje su prijetnja čovječanstvu, s tamnim danima Libanona kada je bio pod okupacijom Izraela. Stoga je pozvao ponovno na jedinstvo Libanona kako bi se Libanonci oduprijeli takfirističkim ekstremistima i na taj način spriječili ISIL da uđe u Libanon, baš na način kako se to dogodilo 1982. s Izraelom.
Čak je i libanonski ministar vanjskih poslova povezao prirodu ISIL-ove prijetnje s iskustvom koji država ima s Izraelom. Izrael je nastojao iskoristiti jazove libanonskog društva kako bi okrenuo situaciju u svoju korist, i zbog toga je sklopio savez s Falangistima. Na taj način je Izrael nastojao prikazati da su libanonski kršćani ugroženi od strane muslimanskog stanovništva.
Sada ISIL pokušava ostvariti istom taktikom razjedinjavanje Libanona, upozoravajući na šijitsku prijetnju. S povijesno naučenim iskustvom, Libanonci se složno opiru takvoj retorici, koja je oduvijek bila opasna za zemlju. Sve strane u Libanonu naglašavaju da je ISIL prijetnja svim ljudskim bićima, bilo kojeg etničkog ili vjerskog predznaka, te da postojeći odnosi u regiji nisu sektaške borbe, već borba s teroristima.
Ponešto logični spoj posljedica je povijesti dvadesetog stoljeća u Libanonu. Zemlja je izborila svoju nezavisnost tijekom njemačke okupacije Francuske u Drugom svjetskom ratu. Nakon završetka rata, francuski predsjednik Charles de Gaulle posjetio je bivšu koloniju i potvrdio volju za nezavisnošću. Zemlja je stasala kao konsocijacijska demokracija, odnosno kao država koja ima velike unutarnje podjele na temelju etničkih, vjerskih i jezičnih linija, pri čemu niti jedna skupna ne tvori većinu.
Takva država ostaje stabilnom zbog političke volje elita svih glavnih društvenih skupina. Ovakve države su, primjerice, bile Nizozemska i Austrija, a danas su najuspješnije konsocijacije Belgija i Švicarska. Zemlje s poluuspješnim modelom su Cipar i upravo Libanon, kao i Bosna i Hercegovina, te djelomično Makedonija i Afganistan.
U Libanonu je taj dogovor elita postignut na način da se za predsjednika uvijek postavlja maronitski kršćanin, za predsjednika parlamenta šijitski musliman, a za premijera sunitski musliman. Ovakva podjela je često dovodila do političkog obračuna, posebice stoga što je mjesto predsjednika parlamenta više simboličko, a i zato jer mnogobrojne druge skupine nisu predstavljene u ovoj razdiobi vlasti.
Kao posljedica, libanonske političke institucije često igraju manju ulogu od političkih stranaka i skupina, koje se okupljaju oko vjerske denominacije i snažnih ličnosti. Kršćanski politički izrazi utjelovljuju se u Slobodnom patriotskom pokretu, Stranci Kataeb (poznata i kao Falanga), Nacionalnom bloku, Nacionalnoj liberalnoj stranci, Libanonskim snagama, te sada nezakonitim Čuvarima cedara. Šijiti imaju Hezbolah i Amal, a Druzi Progresivnu socijalističku stranku.
Kao što se vidi, Druzi i šijiti imaju poprilično homogeno političko predstavništvo, dok su kršćani vrlo razjedinjeni u svom političkom iskazu. Suniti, pak, ne ovise mnogo o svojim strankama za političko predstavništvo, već više temelje svoj stav na pojedincima. Ipak, oni proizlaze iz stranaka kao što su Hizb-ut-Tahrir, Pokret budućnosti, Nezavisna naseristička organizacija, Al-Tawhid i Ahbash. Osim toga, u Libanonu djeluju i panarapske sekularne stranke Ba'ath, socijalističke i komunističke stranke, iako one nisu jake i izgubile su svoje apele prema javnosti.
Segregacija između ovih sastavnica stanovništva je velika. Kao i u mnogobrojnim drugim konsocijacijskim društvima, u Libanonu zajednice imaju svoje političke stranke, četvrti, škole, medije, čak i radna mjesta, stvarajući tako poprilično zatvorene skupine, što u temelju ruši konsocijaciju.
Naime, konsocijacija nije cilj, već sredstvo da se kroz određeno vrijeme stvori stabilno društvo koje zadržava svoje posebnosti, ali koje čini jedinstvenu državu s utemeljenjem i željom za tim jedinstvom u narodu. Za to je potrebno otvaranje među zajednicama i postepena nacionalizacija javnog sektora. U Libanonu je javni sektor nedostatan, te zajednice skrbe o uslugama građanima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
