Od samog početka, papa Franjo se naziva reformatorom, ali također od samog početka nije jasno što ta reforma znači. Radi li se o revitalizaciji javne slike Crkve nakon njezinog izlaska iz atmosfere krize u ožujku 2013., promjeni političke i teološke orijentacije katolika u obliku pastoralne promjene, ili čišćenje vlastitog dvorišta u Vatikanu? Ili je sve troje upakirano u jedno? U konzervativnim se krugovima također odvija rasprava o tome koliko su Franjine promjene zapravo opasne devijacije. Što se tiče godine na izmaku, ona je ponovno bila bogata događajima u reformskom smislu, iako je reforma možda pogrešna riječ. Papa Franjo je zapravo duboko konzervativan i odan zaključcima Drugog vatikanskog koncila koji u mnoge zemlje (npr. u Hrvatsku) nije stigao ni nakon 60 godina i niza blistavih koncilskih teologa.
Kada je izabran kao papa 2013. godine, Jorge Mario Bergoglio, potomak talijanskih imigranata u Argentini, znao je koliko je disfunkcionalna i spora vatikanska birokracija, koliko se odvaja od svijeta i razvija vlastitu psihologiju. Ubrzo nakon biranja, stvorio je skupinu osam kardinala koji će ga savjetova...
Kada je izabran kao papa 2013. godine, Jorge Mario Bergoglio, potomak talijanskih imigranata u Argentini, znao je koliko je disfunkcionalna i spora vatikanska birokracija, koliko se odvaja od svijeta i razvija vlastitu psihologiju. Ubrzo nakon biranja, stvorio je skupinu osam kardinala koji će ga savjetova...
Poštovani, za nastavak čitanja trebate biti pretplatnik.
Ako već jeste advance.hr pretplatnik, ulogirajte se