Kvalitetni filmovi strave često u svojoj priči kriju određene društvene i političke poruke, više nego možda ijedan drugi filmski žanr. To je zanimljivo. Moglo bi se reći kako horor film sam po sebi gledatelja stavlja u situaciju u kojoj je "na višem stupnju pripravnosti" - strah je jedan od naših najvećih urođenih pokretača. Kada smo u strahu kod nas se budi duboko integrirani osjećaj da moramo hitno odgovoriti na jedan od dva načina: bijegom ili borbom.
Dakako, dok gledamo horor film te opcije nam, barem za većinu nas, nisu prikladne. Umjesto toga prisilili smo sami sebe sjediti pred ekranom i gledati krajnje neugodan razvoj događaja koji može biti vrlo uznemirujuć. Zašto to onda činimo? Možda zato što smo znatiželjni, a možda nam baš taj osjećaj snažnog straha dođe kao idealan eskapizam od nekih drugih, stvarnih životnih strahova. U svakom slučaju, spremniji smo intenzivno analizirati radnju koja se događa pred našim očima, a poruke koje nam se pritom šalju često mogu imati i jedno sasvim drugačije značenje.
Primjerice, ako Vas netko pita koji Vam je najstrašniji horor film koji ste ikad gledali, možda ćete i Vi, kao i mnogi drugi, reći da je to kultni film Egzorcist iz 1973. Prva asocijacija je ulazak demona u 12-godišnju djevojčicu Regan i gotovo uzaludni napori prvo znanosti, a nakon toga i religije, da izbace demona iz nje. No, film uz sve svoje uznemirujuće scene, a ima ih poprilično, zapravo predstavlja komentar jednog društva i jednog vremena. 
Chris MacNeil (Ellen Burstyn) i njena kćer Regan (Linda Blair) u filmu Egzorcist (1973.) Govorimo o periodu kada je borba za veća prava žena bila u punom jeku, o periodu kada su žene bile doslovno prisiljene birati kojim će putem ići dalje - hoće li krenuti u posezanje za još većom jednakosti prema muškarcu ili će nastaviti biti domaćice? Oba puta imala su svoje prednosti i mane. Prednosti prvog su jasne, no pritom je neminovno dolazilo do toga da žene koje su birale karijeru nisu mogle u istoj mjeri se posvetiti podizanju obitelji kao one žene koje su ostajale doma. Iako 60-e i rane 70-e predstavljaju eksploziju feminističke borbenosti, iza te žestine često se, možda čak i podsvjesno, krila grižnja savjest tih žena koje je mučila pomisao da svojoj djeci ne nude dovoljno.
Chris MacNeil, majka djevojčice u koju će ući "demon" bila je tipična heroina tog doba - samosvjesna, razvedena, ambiciozna, uspješna, ali u isto vrijeme nije bila u stanju svojoj kćeri pružiti onu toplinu doma koju je možda sama imala u prethodnoj generaciji.
Demon je iz te perspektive alegorija za dijete koje pati od nedostatka ljubavi oba roditelja. Dakako, tijekom filma alegorija će postati vrlo stvarna, a opsjednutost djevojčice neosporna. No, taj efekt je tu možda namjerno stavljen da bi pojačao već raniji dojam, jednu poruku, ili možda kritiku, koja nam se podsvjesno prezentira. Tu su i druge poruke - buđenje, iako užasavajuće, seksualnost kod djevojčice koja će uskoro postati djevojka, njezina pobuna protiv majke itd.
Chris MacNeil (Ellen Burstyn) u filmu Egzorcist (1973.) Ono što je zanimljivo kod takvih filmova je to da su oni često toliko uznemirujući da smo primarno fokusirani na konkretnu priču koja nam se predstavlja, dok društvena i politička kritika ostaje negdje u zoni podsvijesti, ali ona itekako postoji, mada je na prvu možda ne primjećujemo.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
