Prije samo godinu dana svatko s iole političkog instinkta je bio siguran da će konzervativna vlada Mariana Rajoya pasti na prosinačkim parlamentarnim izborima. Ali, španjolska politička sudbina od samih početaka vezana je uz grčko iskustvo, koje se prometnulo u grčki slučaj. Pobjeda grčke Sirize smatrana je uputstvom za uporabu španjolskom Podemosu, a gradski i općinski izbori pokazali su Podemosovu snagu. Međutim, kako je jenjavalo oduševljenje Sirizom u Grčkoj, tako je najzad ponestalo i potpore Podemosu. Ipak, u noći gubitnika, Podemos je svakako dobitnik.
Ako se smatra da su Španjolci htjeli više reforme, ili ako su htjeli ekonomske poteze koji vraćaju španjolsko gospodarstvo na prošle razine, onda su izbori pokazali da je to razmatranje krivo. Sve političke stranke na izborima su podbacile, ali to je bilo u skladu s ispitivanjima javnog mnijenja. Konzervativna Narodna stranka premijera Rajoya dobila je oko 29 posto glasova (gubitak od 63 mjesta), dok je glavna oporbena stranka, Socijalisti, dobila 22 posto glasova. Time se završava tri desetljeća dvostranačke hegemonije.
Nesigurnost sada vlada u Madridu. Kao i u mnogim drugim državama, pokazuje se golema frakcionalizacija stranačkog spektra i rasipanje glasova. Biti će teško pronaći koaliciju koja će trajati četiri godine. Treća će strana morati doći ne od tradicionalnih stranaka koje su dominirale Španjolskom proteklih nekoliko desetljeća, već od dvije protestne stranke koje bi mogle početi graditi svoju stabilnu glasačku bazu. Među njima, radikalno lijevi Podemos je dobio 21 posto, dok je liberalni Ciudadanos dobio 14 posto, malo manje nego se očekivalo. Prema tim pokazateljima, Narodna stranka (Partido Popular, PP) dobiva 122 od 350 mjesta u državnom parlamentu Cortesu, dok Socijalisti dobivaju 91 mjesto, Podemos 69, Ciduadanos 40, a ostatak se dijeli među regionalnim strankama.
U svim izborima od devedesetih godina prošlog stoljeća, PP i Socijalisti su dobivali zajedno između 75 i 85 posto svih glasova. Sada su jedva uspjeli osvojiti polovicu glasova 25,5 milijuna Španjolaca koji su izašli na birališta. Promjena je tim više iznenađujuća jer su do sada dvije stranke posjedovale 80 do 90 posto zastupničkih mjesta u Cortesu. Sada, tek nešto više od 60 posto.
Socijalisti su dobili najviše glasova u svojim tradicionalnim izbornim jedinicama u Extremaduri i Andaluziji. PP je izgubio glasove u svih 19 autonomnih zajednica i gradova, te pao ispod 20 posto glasova u Valenciji i Madridu. Od smrti Francisca Franca niti jedna stranka centra nije uspjela ostvariti izborni rezultat kakav je imao Ciudadanos na ovim izborima. Unatoč velikim očekivanjima, nisu izborili golem rezultat, ali sasvim solidan za 36-godišnjeg Alberta Riveru. Rast Podemosa je zaustavljen djelomično u Kataloniji gdje je lijevi savez stranaka pod imenom En Comu Podem dobio skoro milijun glasova i 12 mjesta u parlamentu. Secesionističke stranke koje su pozivale na unilateralno proglašenje nezavisnosti Katalonije osvojili su većinu mjesta na rujanskim katalonskim izborima, ali katalonski su glasači sada odlučili da krenu putem reformi kroz Cortes.
Potencijalni savez PP-a i Ciudadanosa sa 162 mjesta i dalje je manje od potrebite većine od 176 zastupničkih mjesta. S druge strane političkog spektra lijevi savez između Socijalista i Podemosa bi također imao samo 160 mjesta i ne bi bilo moguće da vlada sam. S obzirom da je ljevica više sklonija zahtjevima regionalne autonomije, ona bi mogla lakše napraviti i dogovor s regionalnim strankama. Dodatna složenost jest što Podemos nije sklon podršci tradicionalnih Socijalista. A svaki partner s PP-om bi zahtijevao da Rajoy više ne bude španjolski premijer. Niti jedna opcija ne izgleda lako izgledna. Za stvaranje vlade, potencijalni koalicijski partneri ili potencijalni podupiratelji svake manjinske vlade bi se trebali povući s pozicija predizborne kampanje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
