Nakon dva mandata u Bijeloj kući, Barack Obama će provesti posljednja tri mjeseca kao predsjednik. Za razliku od većine američkih predsjednika, koji dolaze na mjesto predsjednika s mnogo političkog iskustva koje se vremenom troši sve dok ne ode u zasluženu mirovinu, Obama je začudan obrnuti primjer. Došao je na čelo Sjedinjenih Američkih Država s ovacijama i pohvalama, ali se borio s postizanjem konkretnih ciljeva i pronalaskom svog predsjedničkog stila sve do sredine drugog mandata. Tada je postigao goleme zaokrete u vanjskoj politici, te se polako mogu sažimati njegovi uspjesi i neuspjesi kao predsjednika.
Autor ovog članka je 2008. proveo tri tjedna na terenu prateći izbore u saveznim državama Missouri i Kansas, prije nego li je krenuo prema Washingtonu D.C. Već tada, na samom terenu, se njegova pobjeda sagledavala kao istinski povijesni događaj, ne zbog Obamine politike, već zbog njegove rase. Sama činjenica da je afroamerički senator iz Illinoisa pobijedio na predsjedničkim izborima je dostatna da Obama bude zapisan u povijesti kao odlučujući povijesni događaj. Njegove poruke 'Promjena u koju možemo vjerovati' i 'Da, možemo' bile su svijetlo mnogim Amerikancima druge boje kože, zaleđa, stava, politika i osobnosti prethodnog predsjednika Georgea W. Busha. Donekle je Obama izabran upravo zato jer nije bio poput Busha, pa i kao prethodni predsjednici, sve do Harryja S. Trumana, predsjednika skromnog porijekla iz provincije Srednjeg zapada.
Pohvale i nagrade predsjednici dobivaju na kraju mandata ili nakon što prestanu biti djelatni predsjednici. Ne i Obama! On je već 2009. dobio Nobelovu nagradu za mir, daleko prije nego li je ostvario bilo što iz predizbornog programa. Njegov govor u Oslu je zapravo imao tračak pesimizma i obezvrjeđivanja te nagrade, koja je sasvim sigurno krivo dana svježem predsjedniku. Obama je tada rekao da se prkosni realizam ne ogledava u idealističkim temeljima odbora za dodjelu Nobelove nagrade. Time je Obama odao i neke svoje planove - politika nove administracije će i dalje pratiti realizam, koji je toliko omrznuo Ameriku u ostatku svijeta.
Obama je postigao politiku kontinuiteta s Bushevom administracijom. Izvršna naredba o zabrani mučenja odjeknula je kao ispravak krive američke politike prema zatvorima u Guantanamu i Iraku, ali istovremeno su se nastavile strukture i taktike odgovora na terorizam i ekstremizam. Iako je nastojao zatvoriti zatvor u Guantanamu, Obama u tome nije uspio. Guantanamo i dalje djeluje, daleko od očiju javnosti, djelomično i stoga što njegovi vlastiti Demokrati nisu htjeli prebaciti zatočenike u stroge zatvore u SAD-u. Neki su zatvorenici pušteni, za druge nema mnogo vijesti. Ali pravni problemi s Guantanamom su dali američkoj vojsci priliku da koriste taktiku 'shoot to kill', radije nego da se gomilaju zatvorenici sa sumnjivim razlozima i velikim pritiskom javnosti.
U borbi protiv terorizma, Obama nije spominjao rat protiv terorizma (War on Terror), ali je išao korak dalje od Busha. Dok je njegov prethodnik trpio snažne kritike zbog korištenja bespilotnih letjelica (dronova), Obama ih je dramatično proširio jer su jeftini, bez mogućnosti pogibije pilota ili velikih nesreća kao operacije helikopterima u Somaliji. Misija ne pati od moralnih propitivanja ili subjektivnih razloga otkazivanja - izvodi se hladnokrvno i kirurški precizno. Senatorica Diane Feinstein je opisala dronove odličnim oruđem za ubojstvo i atentate, a Obami su omogućili povlačenje američkih trupa iz raznih opasnih misija, prije svega onih u Afganistanu i Iraku.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
