Prosvjedi u Iranu, koji su toliko zatekli svijet (a i većinu Iranaca) pažljivo se promatraju u susjednoj Turskoj, a mnogi Turci tumače ove događaje manje na činjenicama, a više putem svojih ideoloških smjernica. Zanimljivo, Turci smatraju da su isključivi krivci za prosvjede američko-cionistički urotnici koji pokušavaju destabilizirati Iran. Njihova ruka jest vidljiva, ali nakon uhićenja bivšeg iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, čini se kako je dobar dio prosvjeda započeo konzervativnom akcijom u Mašhadu, poticanjem prosvjeda koji su u jednom trenutku okrenuti naopako i gdje se može tražiti slab pokušaj Sjedinjenih Država, Izraela i Saudijske Arabije za protusustavnim demonstracijama. Takvu manju ulogu priznala je i iranska vlada, koja međutim zna da su prosvjedi započeti iz čisto drugih razloga.
Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu je u izjavi 2. siječnja rekao da su sile iza ovih događaja s jedne strane izraelski premijer Benjamin Netanyahu, a s druge američki predsjednik Donald Trump. Prema većini turskih medija, iranski prosvjednici su tek oruđe u rukama vanjskih sila koje pokušavaju srušiti muslimanske sile na koljena. Dakako, medijski članci upozoravaju, ako bi se uspjelo u rušenju Islamske Republike, Turska je iduća na udaru. Prosvjede vide kao pokušaj stvaranja novog zemljovida Bliskog istoka u političkim laboratorijima Zapada, s ulogom Mossada i CIA-e na terenu. Ukoliko se to ne dogodi, Iranu predstoji sudbina Sirije. Oruđe kojima se američko-cionistička skupina koristi su pobunjeničke skupine koje se bore protiv Teherana, prije svega Narodni mudžahedini (Modžahedin-e Halk, MEK), Arapski pokret otpora za oslobođenje Ahvaza, salafijska skupina Ansar al-Furkan i Kurdistanska stranka slobodnog života. Turci smatraju da su ove američke lutke, zajedno s 400 špijuna, zapalili fitnu odnosno neposluh, dok je pravi iranski narod stao u potporu Islamske Republike i u solidarnosti s Islamskom revolucionarnom gardom.
Turski komentatori su čak kritizirali iranskog predsjednika Hasana Rohanija zbog njegove naivnosti i što ne može spoznati ovakvu urotu. Prema njima, Rohani je prvo počinio pogrešku vidjevši u prosvjedima priliku za demokratsku reformu, a tek kasnije shvatio kako treba naučiti marginalne borce što znači okrenuti se protiv vlastite države. Sam turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je umjeren u govoru od sebi sklonih novinara. U telefonskom razgovoru s Rohanijem 3. siječnja, Erdogan je izrazio tursku predanost iranskoj stabilnosti, dodajući svoju potporu Rohanijevoj odluci za dozvolom mirnih prosvjeda.
Žestina turskih novinara ukazuje da je mali hladni rat između Turske i Irana, započet prije šest godina oko sirijske krize, sada definitivno završen. Dvije zemlje su godinama pružale potporu sukobljenim stranama u sirijskom ratu, ali protekle godine je Ankara u potpunosti odbacila svoje snove o promjeni vlasti u Damasku, tiho prihvatila predsjednika Bašara al-Asada, te ušla u diplomatski proces s Iranom i Rusijom oko političke izgradnje buduće Sirije. U međuvremenu su se turski odnosi sa Zapadom općenito, a sa Sjedinjenim Državama posebno, znatno pogoršali. Stoga je turska vladajuća elita počela pronalaziti mnogo toga zajedničkog s elitama u Moskvi i Teheranu. Turska je jedna od rijetkih zemalja Bliskog istoka gdje se ne pronalazi teška denominacijska podjela sunita i šijita, zbog čega je suradnja s Iranom gotovo prirodna, osobito kao dviju važnih i velikih nearapskih sila.
S druge strane, turski interes i žestoko kritiziranje prosvjednika, te pronalaženje zapadnih urotnika služi kao narativ za domaću političku scenu. Glavna je poruka kako postoji velika urota Zapada protiv Turske i glasna oporba protiv Erdogana je glavna linija izdajnika, koji služe globalnoj shemi zapadne dominacije. Ujedno se time daje poruka kako bi prošli protuvladini prosvjedi u Turskoj i kako će se oni tumačiti. Nisu svi mediji na tom tragu, dakako. Glavni oporbeni list Cumhuriyet objavio je članke koji objašnjavaju prosvjede kao posljedicu stvarnih gospodarskih i političkih poteškoća u Iranu, dok su i vodeći turski listovi Hurriyet i HaberTurk morali pronaći mjesta za unutarnje iranske probleme. Najžešći po pitanju urote protiv Irana i Turske uobičajeno je Yeni Safak, ali i u tom listu orijentiranom religijskom konzervativizmu našlo se oprečnih pogleda i mišljenja kako ne mora postojati urota za narod koji izlazi na ulice.
Naravno, šef CIA-e Mike Pompeo je odbacio bilo kakvu ulogu svoje agencije u protuvladinim prosvjedima u Iranu, ali nekako zna da vrijeme nasilja na iranskim ulicama nije gotovo. Pompeo tvrdi kako je sve to započeo iranski narod koji želi bolje životne uvjete i 'raskid s teokratskim režimom'. Ujedno Pompeo napominje kako se narod bori protiv iranske uloge u regiji, ali taj narativ se sukobljava s onim iz Pentagona. Američki ministar vanjskih poslova James Mattis je nedavno izjavio kako Iran nije uspio stvoriti tzv. kopneni most iz Irana, preko Iraka i Sirije, do Sredozemlja. Razlog za taj neuspjeh je borba protiv Daeša i drugih snaga na terenu, koje treba počistiti kako bi Iran uopće mogao razmišljati o stvaranju tzv. šijitskog luka od Teherana do Bejruta. Kakav raskorak u mišljenjima! Iran se neprestano optužuje iz Washingtona za remećenje poretka na Bliskom istoku, a onda šef američke vojske kaže kako je Iran u najmanju ruku poražen, a možda i bezopasan u regiji!
U Rusiji se na prosvjede gleda s oprezom. Rusko ministarstvo vanjskih poslova je izdalo priopćenje na samu Novu godinu gdje opisuje prosvjede kao iransku unutarnju stvar, te izražava nadu kako se stanje neće pogoršati i dovesti do nasilja i krvoprolića, ali opreznim diplomatskim rječnikom također smatra da je vanjska destabilizirajuća sila moguća. Ruski mediji spominju gospodarske poteškoće i nezaposlenost u Iranu, ali i da se ti problemi mogu riješiti, ako 'vanjska sila' ne pogorša stvari. Također se smatra kako je utjecaj Amerikanaca, Izraelaca i Saudijaca moguć. Trump je obećao da Washington neće pokušavati više mijenjati režime po svijetu, ali se vidi da i dalje pokušava zbaciti vlade putem kampanja lažnih informacija, potporama prosvjednim pokretima i tajnim operacijama.
Ruski politolozi i geostratezi ne računaju na promjenu vlasti u Iranu, ali smatraju kako može doći do velike političke promjene u zemlji. Kremlj se pribojava da Iran ne smanji svoje vanjskopolitičke akcije, osobito u Siriji. Prosvjednici su često isticali goleme financijske izdatke Teherana za djelovanja u Iraku, Siriji i Jemenu, umjesto za kanaliziranje u gospodarske probleme. No, i ovdje se čuje eho ruskih unutarnjih rasprava. Liberalniji mediji u Rusiji odbacuju snažnu vanjsku ulogu u iranskim prosvjedima, ali ukazuju na sličnosti između gospodarskih poteškoća u Iranu i u Rusiji. Obje su zemlje velike energetske sile, a Putin i Rohani su započeli trenutačne mandate sa sloganima o snažnoj ekonomiji. Jaka Rusija u složenom svijetu bio je jedan od slogana Vladimira Putina 2012. godine, ali danas mnogi njegovi kritičari smatraju da u tome nije uspio. No, u mnogo čemu je Iran vrlo ideologizirana zemlja, a Rusiji nedostaje snažna ideologija. Iran je zemlja bogate povijesti prosvjeda, a Rusija suzbija prosvjede. Očito je preveliko pojednostavljivanje prozivanja obojenih revolucija za svaki prosvjed koji se dogodi, a pogotovo u Iranu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
