Idealna država, idealni polis, poimanje općeg dobra
U mnogim krajevima svijeta možemo naići na tragove drevnih gradova koji su bili kulturna središta drugih i drugačijih civilizacija. Imali su izgrađen sustav vodovoda i kanalizacije, javna kupališta, popločane ulice, kazališta za nekoliko tisuća ljudi, hramove, velike knjižnice, filozofske škole... Iz mnoštva arheoloških nalazišta vidljivo je da su se više puta izmjenjivali ciklusi civiliziranog i primitivnog načina života u nepreglednim dubinama prošlosti.
Visoko civilizirani gradovi nisu pronalazak naše civilizacije niti su ovi današnji mjerilo onoga što grad treba biti. Moderna tehnologija, bogatstvo, mnoštvo ljudi, čak i povoljni uvjeti za život, nisu nužni preduvjet za nastanak grada.
Grad nastaje kad se ljudi dobrovoljno udruže u stjecanje svega što im je potrebno za život. Prema Platonu, u gradu ili polisu najkorisnije je ako se svatko posveti jednom određenom zanimanju, po mogućnosti onome što svaki pojedinac po svojoj prirodi najbolje zna raditi. Tada će svi imati sve najkvalitetnije jer će od drugih dobiti upravo ono što oni najbolje znaju raditi. U protivnom, ako bi svatko radio sam za sebe, ne bi imao mnogo toga kvalitetnog, jer pojedinac ne može u svemu biti majstor.
Pored materijalnih sredstava, prema Platonu, polisu su potrebni pravosuđe i vlast koja će onemogućiti najjačima i najsposobnijima da varaju i bogate se na račun slabijih. Zadatak vlasti je ublažavanje razlika koje već prirodno postoje među građanima, kako s vremenom ne bi došlo do međusobnog izrabljivanja i propadanja grada. Pogledamo li današnju sliku svijeta, izgleda da ga nitko nije previše slušao, iako se i danas uredno uči o njemu, spominje ga se kao izvor inspiracije, ističe kao jednog od najvećih filozofa čovječanstva. No, danas živimo u najtotalitarnijem i najnetolerantnijem svijetu, u karikaturi slobode.
Platonov primjer idealnog polisa nije bila tek utopistička izmišljotina, već je to skup onih načela kojima grad/država treba težiti prema zakonima prirode koji se odnose na ljudsku zajednicu. Antički su Grci, i kasnije filozofi renesanse, smatrali da je za evoluciju čovjeka potrebno uspostaviti odnos između pojedinca, mikrokozmosa, i Univerzuma, makrokozmosa, preko polisa ili mezokozmosa.
Makrokozmos je univerzalna priroda iz koje izvire sve Dobro, Lijepo i Pravedno, što je neposredno nedostupno prosječnom čovjeku, već ju može spoznati samo mudrac.
Mikrokozmos je područje individualne, nutarnje prirode. To je umanjena slika Univerzuma kojem je ideal moralan čovjek.
Mezokozmos je grad-država, područje društvenog života i ljudske organizacije. Tu je humani ekosustav, središnji prostor u kojem se susreću čovjek i priroda. Svrha njegovog postojanja je kulturan čovjek ili građanin. Grad ili mezokozmos, jedina je zajednica u kojoj ljudi mogu razvijati kulturu, odnosno sva četiri njena aspekta - religiju, znanost, umjetnost i politiku, kao posljedicu aktivnog suživota građana. Grad je neophodan za evoluciju kulturnog čovjeka jer se u njemu preko kulture može uspostaviti odnos s makrokozmosom.
Selo, bez obzira na svoju veličinu, ne može stvoriti kulturu, jer se na selu ljudi ne udružuju u stjecanju svega što im je potrebno. Na selu čovjek sam sebi priskrbljuje većinu stvari potrebnih za život i samo djelomično egzistencijalno ovisi o drugim ljudima izvan okvira obitelji.
Današnji veliki gradovi, megapolisi, u kojim su ljudi u velikoj mjeri otuđeni, izgubili su već odavno svoju osnovnu ulogu urbanog suživota. To su dehumanizirane socijalne zajednice u kojima vlast ne uspijeva niti se trudi ublažiti razlike niti spriječiti nemilosrdno izrabljivanje.
Dva Platonova najveća djela, Država i Zakoni, osim što su politička djela odgovaraju i na pitanje kako zapravo treba živjeti.
FILOZOFIJA
Riječ filozofija potječe od grčke riječi philosophia, koja dolazi od dvije riječi, philos (prijatelj) i sophia (znanje, mudrost). Dakle, filozofija bi bila u doslovnom prijevodu prijatelj mudrosti. Grčka tradicija stvaranje ovog termina pripisuje Pitagori, za kojeg navodi da nije bio mudrac, već prijatelj mudrosti. Bio je onaj koji voli mudrost, philosophos. Može se reći da je ovo najjednostavnije, ali i najbolje objašnjenje filozofije, ljubav prema mudrosti, spoznaji, istini.
Ljubav je izuzetno snažan pokretač, a ljubav prema mudrosti oslobađa ljude od egoistične izoliranosti, otvara im nove vidike, budi im želju za istraživanjem, traganjem, ispitivanjem. Međutim, ne na način da se trpaju informacijama koje će skladištiti negdje u glavi. Filozofija traži aktivno sudjelovanje, življenje tih spoznaja. Istraživanje gradi vlastite stavove, što manje obojane aktualnom slikom svijeta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
