Pet godina nakon ustanaka prozvanih Arapskim proljećem, optimizam arapskih društava opao je u cinizam uslijed trajnih sukoba u Siriji, Libiji i Jemenu. Ovi sukobi bacaju tamnu sjenu na mogućnosti održive demokratske tranzicije u regiji Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Unatoč tim lošim izgledima, postoji neka nada u trajnu tranziciju u Tunisu, kao i Maroku, gdje se nadzirano političko otvaranje nastavlja unutar još uvijek čvrsto autoritarnog uređenja. Nije još uvijek jasno da li su ti ustanci doista revolucije, ili tek pragmatične demonstracije građana. Revolucije traže vrijeme i godine mogu proći prije nego li se shvate puni razlozi i posljedice tzv. Arapskog proljeća. Unatoč tome, nakon pet godina glavni sudionici - islamisti, arapska mladež i režimi - prošli su golem put.
Ovisno o zemlji, islamisti su diljem regije pokazali najveći disparitet između dobiti i gubitka u političkim previranjima od 2011. Pri tome, valja razlučiti što doista jesu islamisti i zašto ih zapadne zemlje krivo shvaćaju. Islamisti su legitiman politički pravac u islamskim zemljama, a ne podloga terorističkog djelovanja. Tzv. politički islam (naziv je u svojoj biti besmislen, jer islam jest sam po sebi politički u širem smislu, pošto se radi o sveobuhvatnoj religiji koja vodi osobni, privatni i javni život pojedinca) ili islamizam je oblik instrumentalizacije islama od strane pojedinaca, skupina i organizacija s političkim ciljevima.
Također valja priznati da je islam oblikovan političkim više nego obrnuto. Političko u političkom islamu je određeno modernom državom i pojavio se usred državnih struktura koje su oblikovane od strane kolonijalnih i postkolonijalnih europskih sila. Te (polu)kolonije su naslijedile strukturu moderne države, od sustava upravljanja do birokracije. Unutar takvog sustava politički je islam proaktivan, a ne reakcionarna sila; to je moderna ideologija u sukobu s ostalim modernim ideologijama i vjerska ideja koja je internalizirala mnoge aspekte moderne i traži djelovanje u modernom svijetu dok pokazuje da je religija prilagodljiva ideološkim promjenama i da je u trajnoj dijalektici s društvom.
U svom temelju islamizam podržava etatizam, s time da država mora biti islamska. Islamizam nije prijetnja državi, već sekularizmu. Utjecajni protukolonijalni mislioci, poput Džamala Aldina al-Afganija (1837.-1897.), Muhamada Abduha (1849.-1905.) i Rašida Ride (1865.-1935.), smatrali su da je vrijeme racionalizacije Kur'anskih metafora i alegorija te ostalih kontroverznih stajališta. Uz to su bili vrlo kritični prema političkom stvaralaštvu muslimanskih vladara te su tražili da se uz racionalizaciju i tehnološku modernizaciju društvena uprava vrati u vrijeme proroka Muhameda i ar-rašiduna (četvorica prvih kalifa), odnosno u vrijeme prve tri generacije muslimana (selafa). Stoga se taj pokret naziva selafizmom. Selafisti su pozivali na integraciju islamskog prava i prianjanje uleme uz njega, odnosno da se islam oslobodi željeznog stiska uleme i njihovog tradicionalističkog razumijevanja šerijata.
Selafističke ideje su se kasnije proširile svoje veliko utemeljenje u političkom djelovanju i stekle veliku podršku u Muslimanskom bratstvu koje je Hasan al-Bana osnovao 1928. u Egiptu, na temelju striktnog sljedbeništva islamskog učenja i praksi. Konzervativnija načela i težnja za moći vodila je, posebice nakon utjecaja Sejeda Kutba, prema prihvaćanju nasilja kao legitimnog načina ispunjavanja selafističkih ideja. Iako je Muslimansko bratstvo kasnije odbacilo nasilje, razne neoselafističke organizacije nastajale su diljem islamskog svijeta, a u sprezi s najkonzervativnijim sunitskim učenjem vehabizmom, službenom islamskom denominacijom Saudijske Arabije, postali su osnovicom terorističkih skupina s islamističkim predznakom.
Danas se islamisti smatraju dijelom upravo tog vala, starog kojih 150 godina, a nastali su na temelju nekoliko glavnih događaja: (1) pojava Države Izrael i sukobi između Izraela i arapskih država; (2) uspon i pad naserizma, te njegovog odnosa prema palestinskom pitanju i novim ideoloških srazovima u arapskim državama; (3) izazov novog svjetskog poretka, neokolonijalističkog pristupa i strateške važnosti nafte i plina u regiji; (4) utjecaj zapadnog načina života i kulture u muslimanskom svijetu; (5) nastanak sekularnih i vojnih režima u regiji; (6) konsolidacija šijitskog klera i Islamska revolucija u Iranu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
