Ogromno nuklearno postrojenje u Zaporožju zasigurno ima bolju sigurnosnu "kočnicu" no što je imao Černobil 1986. i sukob koji se na prostoru Zaporožja na jugoistoku Ukrajine vodio noćas vjerojatno nije bio dovoljan da dovede do eksplozije koja bi lančanom reakcijom dovela do nuklearne katastrofe - ali sama činjenica da smo noćas bili izloženi nečem što može teoretski ugroziti živote milijuna Europljana stavlja nas u jednu novu kategoriju. Gotovi su dani promatranja ratova s udaljenosti. Vatra sad gori u našem dvorištu i mnogima je to došao kao popriličan egzistencijalni šok.
Zar je trebalo očekivati da će patnja i kaos biti vječno "rezervirani" za zemlje tzv. trećeg svijeta? Da smo mi - koji smo nerijetko proizvođači te patnje i tog kaosa - imuni na takve scenarije? Rat u Ukrajini još uvijek nije rat u ostatku Europe, ali teško je oteti se dojmu da se on približava iz dana u dan.
Što se pak tiče ratova na starom kontinentu i u ostatku svijeta, ovih dana se u medijskim komentarima moglo pročitati podosta diskriminacijskog, rasističkog i eurocentričnog narativa. Neki tako pišu kako se rat ovog puta vodi u jednoj "civiliziranoj zemlji", a žrtve napada su ljudi koji "izgledaju kao mi".
Da, Libijci, Sirijci, Iračani i Afganistanci možda ne "izgledaju kao mi" u onom posve trivijalnom aspektu ljudskog prikaza, ali na apsolutno isti način doživljavaju bombe koje ubijaju njih, njihovu djecu, njihovu stvarnost.
Dok je Libija patila pod silovitim bombardiranjem udruženih američkih, francuskih i britanskih snaga, život u Europi odvijao se ekstremno normalno. Mnogi ljudi su tek usput čuli da se nešto događa u Libiji, a u medijima su mogli čitati o tome kako su "dobri dečki" napokon odlučili "lošeg" srušiti s vlasti - i bila im je to sasvim dovoljna informacija da bi mogli nastaviti svakodnevnicu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
