U dugim popisima južnoazijskih naroda, Paštuni ostaju u sjećanju kao etnička zajednica u Afganistanu i Pakistanu koja je obilježena radikalizacijom i prihvaćanjem talibana. To je predrasuda koje se teško Paštuni rješavaju i koja dovodi do njihove marginalizacije u obje države, unatoč tome što je, primjerice, prvi predsjednik poslijetalibanskog Afganistana Hamid Karzai Paštun i današnji predsjednik Ašraf Gani. Paštunski jezik je jedan od službenih jezika Islamske Republike Afganistan, te je srodan službenom jeziku Islamske Republike Pakistan urduu. Istovremeno, većina talibanskih boraca su Paštuni, a njihovo iskorištavanje dovelo je do usijanja u nedavnom ubojstvu i prosvjedima u Pakistanu.
Paštuni su indoiranski narod koji je poznat po strogom praćenju Paštunvalija, tradicionalnog kodeksa ponašanja za pojedince i društvo, koji je prihvaćen kao podloga talibanskom režimu u Afganistanu. Smatra se da ima oko 50 milijuna Paštuna na svijetu, a najviše živu u regiji poznatoj kao Paštunistan, no svoje prebivalište pronalaze u velikim brojkama i u pakistanskim provincijama Sindh i Punjab, odnosno u gradovima Karachi i Lahore. U Pakistanu Paštuni čine drugu najveću etničku skupinu i 15 posto stanovništva, dok u Afganistanu čine najveću etničku skupinu od između 42 do 60 posto stanovništva.
Britanci su za vrijeme svoje vlasti na indijskom potkontinentu nastojali spriječiti ruski dolazak na Indijsko more, ali i ujedinjenje Paštuna iz Afganistana s onima u Britanskoj Indiji. Da bi to postigli, Britanci su ih podijelili duž Durandove linije, a potom unutar Britanske Indije na tri neovisne provincije Balučistan, Federalna uprava plemenskih područja (Fata) i Khyber Pakhtunkhwa. Sve tri provincije imale su zasebne upravne strukture koje su sprječavale bilo kakvo povezivanje među njima. Britanci su u Paštunima vidjeli dobrog divljaka, koji je bio nepismen, ali koji se mogao boriti za Britance u prvim redovima obrane pod religijskim barjakom. Namjerno ih se nije uključivalo u moderna kretanja, pa su plaćali mulama i njihovim vladarima da šire kako su Rusi neprijatelji islama i muslimana, dok su im Britanci prijatelji. Kad su najzad Rusi doista ušli u Afganistan, masovni paštunski otpor bio je posljedica takve dugotrajne politike.
Pakistan je preuzeo takvu britansku politiku. I oni su iskoristili Paštune i njihov religijski fanatizam za vrijeme Hladnog rata, a kada je započeo rat protiv terorizma 2001. godine u Islamabadu su shvatili svoju pogrešku te se okrenuli protiv njih. Sada se Paštuni svuda smatraju prijetnjom i Pakistan ih nastoji nadzirati kao narod koji je osobito sklon terorizmu. U provincijama Punjab i Sindh studentima se zabranjuje koristiti studentske domove, a oni koji ostaju u hotelima ili privatnom smještaju moraju se javljati najbližoj policijskoj postaji. Na tisuće Paštuna je pod nadzorom, a u nekim ih se slučajevima arbitrarno ubija i potom ih se proglašava teroristima. U Punjabu, osobito u područjima koja graniče s Khyber Pakhtunkhwa provincijom, lokalni građani ne smiju prodavati ili iznajmljivati imovinu Paštunima, a nacionalističke političke stranke u Sindhu su zagovarale smještaj privremeno raseljenih osoba iz paštunskih područja u kampove. Tako se Paštuni iz Pakistana nalaze u gotovo istom položaju etničke diskriminacije kao izbjeglice iz Afganistana, a ne pomaže im ni njihovo državljanstvo. Paštunsko civilno društvo i parlamentarni zastupnici pokušali su nekoliko puta postaviti pitanje o položaju Paštuna u Pakistanu, ali nisu nikako uspjeli doći do pomaka.
Međuetnički odnosi u Pakistanu su uobičajeno teški, a Paštuni se nalaze u središtu brojnih rasprava zbog pogranične uloge i utjecaja u ekstremističkim organizacijama. Nedavno je u Pakistanu došlo do velikih prosvjeda Paštuna nakon što je policija u Karachiju ubila 27-godišnjeg Naqeebullaha Mehsuda za koga vlasti tvrde da je terorist i član pakistanskih talibana. Mehsud je poznat kao mladi model u usponu, a nakon što je pokopan u svom rodnom gradu u Južnom Vaziristanu, blizu granice s Afganistanom, mladi Paštuni su izašli u javnost s pričama o diskriminaciji i samovolji policije. Njihovi iskazi počinju dobivati obrise čitavog jednog pokreta u pakistanskom društvu, što je zanimljivo s obzirom da Pakistan nije imao mnogo spontanih pokreta bez karizmatičnog vođe i s mladom generacijom koja nije prisutna u institucionalnoj politici. Velike političke stranke, baš kao i glavni mediji, nastoje ovakav pokret u potpunosti ignorirati.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
