Parlamentarni izbori u Italiji bit će jedan od najvažnijih političkih događaja u Europskoj uniji ove godine. Talijanski glasači birat će svoje zastupnike 4. ožujka, ali će na birališta izaći većinom nezadovoljni trenutačnim vodstvom i stanjem gospodarstva. U ponudi je mnoštvo protusustavnih stranaka i političara, među njima i Pokret pet zvijezda, koji je već debelo poremetio očekivanja tradicionalnih talijanskih političkih stranaka. Njihov utjecaj je povećao populističke i euroskeptične poglede tih stranaka, kako one ne bi izgubile glasove. Desno orijentirana Sjeverna liga, primjerice, poziva na jaču kontrolu imigracije i predlaže referendum o talijanskom članstvu u eurozoni. Stranka desnog centra Forza Italia, koja je i stranka bivšeg karizmatičnog premijera Silvija Berlusconija, predložila je paralelnu valutu koja bi postojala uz euro i ignoriranje europskih pravila koja ograničavaju državnu intervenciju u spašavanju banaka. Čak i lijevo orijentirana Demokratska stranka, koja se smatra proeuropskom, kritizira Bruxelles zbog politika štednje. S obzirom na veličinu talijanskoga gospodarstva, probleme talijanskog bankarskog sektora i količinu talijanskog duga međunarodnim bankama, povlačenje Italije iz eurozone bio bi i kraj te monetarne unije. No, sudbina te valute nije jedina stvar o kojoj se raspravlja na ovim izborima. Italija bi svojim biranjem mogla destabilizirati savez Francuske i Njemačke, te zaustaviti proces reforme Europske Unije.
Talijani očekuju rast BDP-a ove godine za 1,5 posto, no taj očekivani gospodarski rast neće zaustaviti ekonomsko nazadovanje. Talijanski BDP je stagnirao između 2010. i 2017. godine, najviše zbog visokih poreza, rigidnih zakona o radu, vladine korupcije i sve starijem stanovništvu. Sporno je koliko je članstvo Italije u eurozoni doprinijelo ovom padu, ali je zajednička valuta svakako spriječila tradicionalno funkcioniranje talijanske monetarne politike. Naime, prije uvođenja eura, Talijani su spretno devalvirali liru kako bi se nosili s financijskim krizama, no s eurom moraju slušati svoje njemačke susjede koji su daleko motiviraniji, discipliniraniji i stroži sa sjeverne strane Alpa. Stoga je Rim morao zaustaviti trošenja i povećati poreze. Nepopularne mjere navele su Talijane na borbu protiv 'gulikoža' na uobičajeni način: prosvjedima i rušenjima vlada.
Kako ne bi bili dio klana gulikoža, političke stranke su odlučile progovoriti protueuropskom retorikom, ali Italexit iz eurozone nije vjerojatan. Referendum o članstvu u eurozoni zahtijevao bi promjene u talijanskom Ustavu koje idući parlament teško može napraviti s obzirom da niti jedna stranka vjerojatno neće dobiti većinu, te će morati stvarati kompromise za koalicijsku vladu. Poznajući talijansku strast u političkim pitanjima, koalicijski razgovori se mogu vući mjesecima iza izbora, a moguće i do novih izbora ako se tvrde glave ne mogu složiti. S druge strane, niti jedna stranka koja izlaže ideju o izlasku iz eurozone zapravo ne misli to napraviti, ili barem nema nikakvog konkretnog plana za taj čin. I većina Talijana ne želi napustiti euro; možda im se eurozona ne sviđa, ali razumiju rizik povlačenja iz nje.
Pokret Pet zvijezda vodi u ispitivanjima javnog mnijenja i dobiva između 26 i 29 posto glasova. U ovoj stranci najavljuju veliki deficit u idućih par godina, ukoliko dođe na vlast, jer želi više trošiti na blagostanje i ulagačku poduzetničku klimu. Planiraju uvesti jedinstven prihod za ljude koji žive ispod razine siromaštva, najavljuju borbu protiv korupcije i smanjivanje neučinkovitog javnog trošenja, kao i ukidanje europskog Fiskalnog dogovora. Demokratska stranka, koja dobiva 23 do 25 posto glasova, želi uvesti minimalnu plaću, smanjiti poreze i uvesti fleksibilnije tržište rada, povećati javna trošenja u svrhu jačanja gospodarskog rasta, te poticati europske reforme, ali izvan Fiskalnog dogovora. Forza Italia ima 15 do 18 posto potpore, te također najavljuje smanjivanje poreza, prestanak javnog trošenja, fleksibilnije tržište rada i pomoć malim i srednjim poduzetnicima. Ona također želi jačanje kontrole imigracije, te smatra da je euro osiromašio Italiju, ali da država ne može napustiti eurozonu. Sjeverna liga, sa svojih 12 do 14 posto glasača, predlaže mirovinsku i obrazovnu reformu, povećanje granične kontrole i izbacivanje ilegalnih imigranata, smanjivanje državnog protekcionizma i poreza, te obranu talijanskih nacionalnih interesa na europskoj razini, uz održavanje referenduma o euru.
Za Pariz i Berlin je mučno što će talijanski izbori na europskoj razini uvesti raspravu o fiskalnim politikama, ali i opet o raznim prijedlozima koji ne dobivaju potporu svih članica, kao što je primjerice osnivanje Europskog monetarnog fonda za rješavanje financijskih kriza i uvođenje posebnog proračuna za plaćanje infrastrukturnih projekata u eurozoni. Italija je više zainteresirana za zajedničko osiguranje depozita u bankama eurozone, te želi dijeliti rizik sa svim zemljama eurozone, što stvara poteškoće drugim članicama. S obzirom na veću diobu rizika, veće javno trošenje i fleksibilnija fiskalna pravila, Italija će se okrenuti Francuskoj kao svom prirodnom savezniku. U Parizu su oduvijek imali poseban smisao za pronalaženje političke i gospodarske ravnoteže između svojih prirodnih zona utjecaja na Sredozemlju i ključnog partnerstva s Njemačkom. Budućnost osovine Berlin-Pariz više ovisi o tome kako će Francuzi navigati ovim vodama nego što će se odlučivati u Njemačkoj. Ipak, Pariz ne može stati iza mjera koja proturječe interesima Berlina, koji se sastoji ponajviše u odbacivanju podjele rizika eurozone.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
