Vatikan je postao još jedna država na svijetu koja je priznala državnost Palestine, nakon što je finaliziran ugovor između dvije zemlje. Izrael je očajan, te prijeti da ovo priznanje šteti miru u regiji. Ugovor tek treba biti formalno potpisan, ali je zapečaćen posjetom predsjednika Palestinske samouprave Mahmuda Abasa papi Franji. Tom prilikom je papa kanonizirao četiri nova sveca, među kojima su i dvije palestinske opatice. Latinski patrijarh Jeruzalema Fuad Tval opisao je ovaj čin kao 'znak nade'.
Vatikan Palestinu prepoznaje kao državu već više od godine dana. Papa Franjo je posjetio Izrael prošle godine, a Vatikanski službeni program nazvao je Abasa predsjednikom palestinske države. Tijekom svog posjeta Svetoj zemlji papa je ustrajno pozivao na mir s obje strane. Pri tome je vatikanski glasnogovornik Federico Lombardi potvrdio da je to znak da se prepoznaje postojanje palestinske države. Već tada je Izrael postao nestrpljiv s papinim odlukama. Za razliku od dva prethodna pontifa, Franjo je u Izrael ušao iz Jordana i kroz palestinsku Zapadnu obalu, s najavom da će se susresti s predsjednikom države Palestine. Ipak, na zračnoj luci Ben Gurion u Tel Avivu pozdravio je pravo države Izrael da postoji i da cvjeta u miru i sigurnosti, ali unutar svojih međunarodno priznatih granica.
Svojim putovanjem pokazao je poštovanje prema izraelskim žrtvama, od holokausta do danas, ali je jednako tako svoju glavu položio na betonski zid kojim je Izrael odvojio izraelski od palestinskog teritorija, ograničavajući ljudska i demokratska prava slobode kretanja.
Odluka priznanja naišla na uzrujanost u Izraelu, čije ministarstvo vanjskih poslova kaže da je 'razočarano' ovim čino. Prema njima, ovaj potez ne promiče mir već odvraća palestinsko vodstvo od povratka izravnim i bilateralnim pregovorima. Izraelska diplomacija je najavila da će proučiti ugovor i promisliti o budućim koracima.
Vatikanski ministar vanjskih poslova monsinjor Antoine Camilleri rekao je da potez nije politički motiviran, već jednostavno u skladu s pozicijom Svete stolice. Još 2012. Vatikan je pohvalio odluku Opće skupštine UN-a da prepoznaje Palestinu kao promatrača. Ipak, ovaj ugovor je prvi legalni dokument između Vatikana i države Palestine, koji se može smatrati službenim diplomatskim priznanjem. Ugovorom se utvrđuje djelovanje Katoličke crkve u Palestini. I papa Franjo i prethodni papa Benedikt XVI. su nekoliko puta izravno upozoravali na loše stanje kršćana na Bliskom istoku. U travnju 2014. katolički samostan je vandaliziran od strane Izraelaca, u činu koji je uključivao pogrdne grafite i vrijeđanje Isusa i Marije.
Za razliku od svojih prethodnika, papa Franjo je iznimno aktivan na Bliskom istoku, i pri tome vuče poteze koji nisu u skladu s uobičajenim vatikanskim oprezom. Tako je ovog travnja, obilježavajući stotu godišnjicu genocida nad Armencima prozvao ovaj pokolj prvim genocidom u 20.stoljeću i za to izravno optužio osmanlijsko tursko vodstvo.
Još u rujnu 2013. papa je pozvao na dan posta i molitve kao znak prosvjeda protiv američkih vojnih napada na Siriju, ali je također i pisao ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu prije skupa G20 u Petrogradu da uvjeri sve kako bi se spriječila vojna solucija u Siriji. Također se radi o rijetkom dodiru ruskog čelnika i rimskog pontifa, koji su se približili nakon što je Putin javno izrazio svoju predanost Djevici Mariji.
Zapravo, papa Franjo i Putin imaju više sličnosti nego razlika. Putin naglašava svoju društveno konzervativnu viziju, naglašava obiteljske vrijednosti i oporbu homoseksualnim pokretima, što ga vodi do sličnih stavova pape. Dvojica vođa su spoznala jednaku zabrinutost za kršćane na Bliskom istoku (većina koji su pravoslavni), kao i za američku invaziju u Iraku, Arapsko proljeće i situaciju u Siriji. Humanitarna djelatnost Ruske pravoslavne crkve i Vatikana povećani su u zajedničkim naporima pomoći tisućama iračkih i sirijskih kršćanskih izbjeglica.
Rezultat takvog odnosa je vidljiv i u naglašenoj tišini Vatikana prema ukrajinskoj krizi. Papa Franjo je samo pozvao sve dionike na miran dogovor. Možda i nije toliko čudno što je Vatikan šutljiv, jer većina grkokatolika i katolika u Ukraijini živi na zapadu zemlje, daleko od ruske sfere interesa. Istok Ukrajine i Krim većinom su predani Ruskoj pravoslavnoj crkvi, a Putin je dobio i javnu podršku Moskovske patrijaršije da borbu u Ukrajini vidi i kao osiguravanje slobode vjeroispovijesti pravoslavlja. Vatikan nema ništa protiv, čak i ako Ukrajina viče na sav glas da želi ući u Europsku uniju.
Vatikan, naime, nije u posve odličnim odnosima s EU još otkada je Bruxelles odbio u Europski ustav unijeti kršćanske korijene Europe. Jačanje sekularizacije i manjak vjere već su Benedikta XVI. dovele do boljih odnosa s Rusijom, gdje Putin naglašava istu zabrinutost. Dapače, papa Franjo nije do sada napravio nikakvu posebno dobru izjavu prema Europi, osim što je kritizirao ekscese kapitalizma i optužio europske čelnike za nepoštovanje ljudskog bića.
Tijekom posjeta Turskoj prošle godine, papa je izjavio kako Katolička crkva ne može dopustiti da postoji Bliski istok bez kršćana, koji su svjedočili svoju vjeru u ime Isusa ondje više od dvije tisuće godina. Istovremeno, papa nastoji istaknuti važnost religijske i etničke raznolikosti. Veleposlanik Arapske lige u Rimu i Vatikanu Nasif Hiti smatra da je ovaj cilj bio jedan od načina kako da se razriješe mnogobrojni sukobi nadahnuti ekstremizmom i vjerskom netolerancijom diljem regije. Prema njemu, prevladava osjećaj kako je Levant postao iznimno opasan za manjine, a Vatikan smatra da ima odgovornost. Ta odgovornost nije samo duhovna, već je vezana za konkretne korake i to ne samo prema kršćanima, već prema svima koji žive na tom području. Papa smatra da, ukoliko se ne dođe do rješenja, čitav Levant kreće prema katastrofi.
Ovaj zaokret u vatikanskoj politici svakako je dio papine osobnosti i njegovog jezuitskog zaleđa. Osim toga, papa je vješt u geopolitičkim razmatranjima, što je postalo očito u njegovim naporima u približavanju Kube i SAD-a. Jezuitska duhovnost, naime, nalaže usmjerenost prema djelovanju. Isusovački red je povijesno uvijek bio okrenut prema duhovnosti, kao i prema djelovanju u svjetovnim poslovima.
Nastojanja na Bliskom istoku dovele su i do poistovjećivanja pape Franje s papom Ivanom Pavlom II., koji je vodio tzv. shuttle diplomaciju između Istoka i Zapada tijekom Hladnog rata. Ipak, papa Franjo ne vodi pravu diplomaciju, već oštre korake u vanjskopolitičkom svijetu. Posljedice su vidljive. Skeptici smatraju da je dopustio Bašaru al-Asadu da koristi papine pozive na mir i da se prikaže kao zaštitnik kršćana. Turska je opozvala svog veleposlanika u Vatikanu nakon što je papa izrazio potporu Armencima zbog genocida. A sada će se vidjeti kakve reakcije će stići iz Jeruzalema kao i iz Washingtona zbog najave priznanja palestinske državnosti.
Papa je osobno čovjek od akcije, pa je prema nekim komentatorima njegova diplomacija puno više ovisna o njemu samome i njegovim idejama što bi se trebalo napraviti kako bi se pronašlo bilo koje rješenje osim onog ratnog. Osim toga, papa radi korake koje nitko drugi ne želi napraviti.
Uz to, papa sve više zamjenjuje svoje prethodne pomirljivije stavove s jasnim i snažnim pozicijama. On sada sigurno nije na strani težnje da Katolička crkva ne želi oblikovati svijet. Papa Franjo je time ušao u dio svog pontifikata u kojemu se izražava jasna predanost i transparentnost djelovanja. A prva od tih odgovornosti jest vjerska sloboda i raznolikost. U tom djelovanju Vatikan se ne ograničava na vjerskim idejama slobode i prava, već tu političku filozofiju dovodi u vezu s trenutačnim događajima. Papini kongresi sada pozivaju na odgovornost vjerskih zajednica prema borbi protiv nasilja i tlačenja žena, prema spašavanju migranata na Sredozemlju, zaustavljanju predrasuda prema Rimu, ali i u traženju slobode od krijumčarenja ljudima i nastojanjima oko trenutačne akcije vezane za promjenu klime. Ipak, papa je znakovito odustao od sveopće revolucije u Crkvi, spoznajući da jedan život nije dovoljno da do takve revolucije doista dođe.
Papa Franjo nadilazi uobičajen crkveni egzistencijalizam i milost. Tako jedan dio crkve bez imalo zadrške prati papin komunikacijski model i vodi njegovu ideju koja vidi Crkvu kao moćnu političku instituciju. Vatikan je oduvijek imao imidž metodične i diskretne diplomacije, a Franjo je promijenio to u diplomatsku hrabrost i odlučnost, čak i volja za rizikom koji bi Vatikan smjestio u diplomatske razmirice, posebno u trenucima kada Sveta stolica djeluje kao nezavisno tijelo s vlastitom agendom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
