Na Kosovu je 10. svibnja pala vlada nakon što joj je izglasano nepovjerenje u parlamentu, što će dovesti do prijevremenih izbora u politički napetoj atmosferi kakva vlada Prištinom već godinu dana. Vladajuća koalicija je tijekom tih godinu dana došla do neprobojnog zida u odnosima dviju stranaka na vlasti, Demokratske stranke Kosova (PDK), strankom desnog centra koju vodi kosovski predsjednik Hashim Thaçi, i Demokratske lige Kosova (LDK), konzervativnom strankom premijera Ise Mustafe. Ustav nalaže da se novi izbori održe unutar 45 dana, te se očekuje da će ih uskoro raspisati predsjednik. Time je Mustafina vlada postala trećom kosovskom vladom koja nije ispunila svoj cijeli mandat.
U parlamentu koji broji nevjerojatnih 120 zastupnika za tako malo zemlju, 78 njih je glasovalo protiv sadašnje vlade, a 34 ju je poduprlo. Glavni razlog glasovanja bila je demarkacija granice sa susjednom Crnom Gorom, kao glavnim preduvjetom za ukidanje viza kosovskim građanima prilikom putovanja u Europsku uniju. Oporbene stranke su oštro napale dogovor s Podgoricom, smatrajući da se demarkacijom Kosovu oduzima nekoliko tisuća hektara zemlje. Osobito je nasilno reagirala ionako nasilna oporbena stranka Vetëvendosje koja je organizirala ulične demonstracije i gađala parlament zapaljenim suzavcem kako bi spriječili napredak u potpisivanju ugovora. PDK je poduprla zahtjev za ranim izborima, iako su idući redovni izbori zakazani iduće godine. Savez za budućnost Kosova (AAK) bivšeg čelnika paravojnih organizacija i bivšeg premijera Ramusha Haradinaja također je stao iza zahtjeva za rušenjem vlade. Haradinaj se vratio na Kosovo prošlog mjeseca nakon što je pet mjeseci morao boraviti u Francuskoj u borbi protiv izručenja Srbiji zbog navodnih ratnih zločina tijekom rata na Kosovu krajem 1990-ih.
Svaki izbori na Kosovu prijete mogućnošću prekida razgovora s Beogradom. U siječnju je Prištinom prošlo na tisuće prosvjednika sa sloganom 'Haradinaj je Kosovo' kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo zadržavanjem kosovskog junaka na temelju Interpolove potjernice koju je izdala Srbija. Osamnaest godina nakon završetka rata i de facto gubitka Kosova za Srbiju, svi stavovi Beograda i Prištine dijametralno su suprotni oko proglašenja nezavisnosti, rata i sadašnjeg ustroja Kosova.
Dvije vladajuće kosovske stranke, PDK i LDK, imaju burnu povijest. One su stvorile koalicijsku vladu 2007. i složile deklaraciju o nezavisnosti od Srbije iduće godine. Prvi se puta koalicija raspala 2010. kada je vođa LDK-a Fatmir Sejdiu morao odstupiti s mjesta predsjednika Kosova nakon što je Ustavni sud presudio da se njegovo vodstvo u stranci suprotstavlja ustavnoj odredbi predsjedničke neutralnosti. Iako je Sejdiu, koji je izabran za predsjednika 2008., zamrznuo svoje članstvo u stranci, Ustavnom sudu to nije bilo dosta. Njegova ostavka dovela je potom do LDK-ovog napuštanja vlade, a izbori koji su uslijedili stvorili su novu koaliciju između PDK-a i Kosovskog novog saveza (AKR) Behgjeta Pacollija, koja je vladala do proljeća 2014. Šest mjeseci prije kraja mandata, Thaçi je odlučio pozvati na prijevremene izbore, nakon što zastupnici nisu mogli provesti dva ključna koraka: transformaciju lagano naoružanih Kosovskih sigurnosnih snaga u regularnu vojsku i poštivanje zastupničkih mjesta za ne-albanske predstavnike u parlamentu. Sve druge političke skupine su poduprle ovu inicijativu, osim Vetëvendosja čiji je čelnik Albin Kurti smatrao da Thaçi mora sam odstupiti kao premijer zbog neispunjavanja svojih ključnih obećanja.
Kosovo je primjer političkog sustava s golemim strukturalnim problemima i nadasve krajnjom personalizacijom političkog procesa. Političke stranke služe kao pokroviteljstvo koruptivnim i nepotističkim krugovima koje čini stranački šef i po čijim odlukama dolazi do odluka o koaliranjima i odnosima prema drugim političkim strankama. Uspjeh ne ovisi o realno postignutim stvarima već o tome koliko je koji ministar ili zastupnik povezan s vođom stranke i uskim klanom oko njega. Normalizacija takvog stanja je moguća jedino radikalnim promjenama političke kulture koja bi morala odbaciti personalizaciju politike i okrenuti se više političkim inicijativama.
U pozadini ove političke krize se krije i dogovor koji je postignut još sredinom 2015. sa Srbijom gdje se pretpostavlja politička autonomija srpske manjine na Kosovu. Novi izbori će zaustaviti proces pregovora Prištine i Beograda, koji Europska Komisija traži za približavanje obiju zemalja Europskoj uniji. No, to je samo mrkva koju već dugo nitko ne grize. Unilateralno proglašena nezavisnost 17. veljače 2008. nije prihvaćena u svijetu kao što je Priština zamislila. Samo 114 od 193 članica UN-a priznalo je nezavisnost Kosova, a među onima koji nisu prihvatili neovisnost 'najmlađe države u Europi' jesu i neke članice Europske unije, poput Rumunjske. Sve pokazuje da je Kosovo kao država disfunkcionalno i podijeljeno, ne samo između albanske i srbijanske zajednice, već politički unutar sebe. Prošle godine je Kosovarima došla voda do grla i napali su zgradu vlade zapaljivim tvarima. Od siječnja 2015. vlada veliko nezadovoljstvo i snažno organiziran otpor protiv vladajućih stranaka, često u organizaciji Vetëvendosje.
Kosovo i dalje ostaje pod međunarodnim nadzorom s nekih 4300 NATO-ovih vojnika koji pokušavaju smiriti regionalne napetosti, te s europskom misijom EULEX koja nadzire policiju, pravosuđe i lokalnu upravu. Jedina nada ostaje u mladima (trećina stanovništva mlađa je od 15 godina), iako je među njima ogroman postotak nezaposlenih i u posljednje vrijeme sve više mladih odlazi iz Kosova u europske zemlje.
PDK je sklon novim izborima kako bi iskoristio trenutak i ojačao narodnu potporu tijekom predizbornog vremena u vidu otpora sudu u den Haagu gdje se pokušava podići optužnica protiv vođa Oslobodilačke vojske Kosova (UÇK) za ratne zločine nad srpskim stanovništvom tijekom borbe krajem devedesetih godina. Sam predsjednik Thaçi je bio dugogodišnji vođa boraca, a njegovo se ime stalno spominje u vrhu mogućih optuženika. Haški tribunal će se ove godine zatvoriti nakon više od dva desetljeća svog postojanja, a samo nekoliko nezavršenih suđenja će se nastaviti, uključujući ono srbijanskog generala Ratka Mladića.
Vlada u prištini započela je 2016. s ratificiranjem novog suda koji se službeno zove Kosovski specijalni sud, a kojega oštro kritizira kosovska oporba. Prema sporazumu koji su potpisale kosovska i nizozemska vlada novi sud će suditi bivše članove Oslobodilačke vojske Kosova a predsjedavat će mu međunarodni suci koji djeluju pod kosovskim zakonima. Glavni tužitelj je David Schwendiman koji je naglasio da sud neće presuđivati organizacijama ili etničkim skupinama već pojedincima odgovornim za počinjene zločine. Kosovski dužnosnici su prihvatili osnivanje novog suda pod europskim i američkim pritiskom, jer se smatra da je kosovsko sudstvo nesposobno ili nevoljko pravilno procesuirati visoko pozicionirane vojskovođe. Isti neuspjeh, međutim, ima i EULEX.
I u novim uvjetima će se teško dogoditi da sam predsjednik bude stavljen na optuženičku klupu, iako je održana presuda protiv tzv. Dreničke skupine koja je u listopadu optužena za ratne zločine protiv civila, a koja je izvor mnogih kosovskih političkih vođa uključujući samog Thaçija. U ovoj skupini osuđen je Sylejman Selimi, bivši veleposlanik u Albaniji i bivši čelnik Kosovskih sigurnosnih snaga, koji je osuđen za mučenje civilnog zatvorenika u selu Likovac na sedam godina zatvora. Isto na sedam godina zatvora je osuđen gradonačelnik grada Skenderaja/Srbice Sami Lushtaku također za nasilja nad civilima po zapovjednoj odgovornosti dok je istovremeno oslobođen optužbe za ubojstvo; tijekom suđenja tri puta je pobjegao iz pritvora. Na tri godine su osuđeni parlamentarni zastupnik Fadil Demaku i gradonačelnik općine Gllogovc/Glogovac Nexhat Demaku.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
