Na Kosovu je 10. svibnja pala vlada nakon što joj je izglasano nepovjerenje u parlamentu, što će dovesti do prijevremenih izbora u politički napetoj atmosferi kakva vlada Prištinom već godinu dana. Vladajuća koalicija je tijekom tih godinu dana došla do neprobojnog zida u odnosima dviju stranaka na vlasti, Demokratske stranke Kosova (PDK), strankom desnog centra koju vodi kosovski predsjednik Hashim Thaçi, i Demokratske lige Kosova (LDK), konzervativnom strankom premijera Ise Mustafe. Ustav nalaže da se novi izbori održe unutar 45 dana, te se očekuje da će ih uskoro raspisati predsjednik. Time je Mustafina vlada postala trećom kosovskom vladom koja nije ispunila svoj cijeli mandat.
U parlamentu koji broji nevjerojatnih 120 zastupnika za tako malo zemlju, 78 njih je glasovalo protiv sadašnje vlade, a 34 ju je poduprlo. Glavni razlog glasovanja bila je demarkacija granice sa susjednom Crnom Gorom, kao glavnim preduvjetom za ukidanje viza kosovskim građanima prilikom putovanja u Europsku uniju. Oporbene stranke su oštro napale dogovor s Podgoricom, smatrajući da se demarkacijom Kosovu oduzima nekoliko tisuća hektara zemlje. Osobito je nasilno reagirala ionako nasilna oporbena stranka Vetëvendosje koja je organizirala ulične demonstracije i gađala parlament zapaljenim suzavcem kako bi spriječili napredak u potpisivanju ugovora. PDK je poduprla zahtjev za ranim izborima, iako su idući redovni izbori zakazani iduće godine. Savez za budućnost Kosova (AAK) bivšeg čelnika paravojnih organizacija i bivšeg premijera Ramusha Haradinaja također je stao iza zahtjeva za rušenjem vlade. Haradinaj se vratio na Kosovo prošlog mjeseca nakon što je pet mjeseci morao boraviti u Francuskoj u borbi protiv izručenja Srbiji zbog navodnih ratnih zločina tijekom rata na Kosovu krajem 1990-ih.
Svaki izbori na Kosovu prijete mogućnošću prekida razgovora s Beogradom. U siječnju je Prištinom prošlo na tisuće prosvjednika sa sloganom 'Haradinaj je Kosovo' kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo zadržavanjem kosovskog junaka na temelju Interpolove potjernice koju je izdala Srbija. Osamnaest godina nakon završetka rata i de facto gubitka Kosova za Srbiju, svi stavovi Beograda i Prištine dijametralno su suprotni oko proglašenja nezavisnosti, rata i sadašnjeg ustroja Kosova.
Dvije vladajuće kosovske stranke, PDK i LDK, imaju burnu povijest. One su stvorile koalicijsku vladu 2007. i složile deklaraciju o nezavisnosti od Srbije iduće godine. Prvi se puta koalicija raspala 2010. kada je vođa LDK-a Fatmir Sejdiu morao odstupiti s mjesta predsjednika Kosova nakon što je Ustavni sud presudio da se njegovo vodstvo u stranci suprotstavlja ustavnoj odredbi predsjedničke neutralnosti. Iako je Sejdiu, koji je izabran za predsjednika 2008., zamrznuo svoje članstvo u stranci, Ustavnom sudu to nije bilo dosta. Njegova ostavka dovela je potom do LDK-ovog napuštanja vlade, a izbori koji su uslijedili stvorili su novu koaliciju između PDK-a i Kosovskog novog saveza (AKR) Behgjeta Pacollija, koja je vladala do proljeća 2014. Šest mjeseci prije kraja mandata, Thaçi je odlučio pozvati na prijevremene izbore, nakon što zastupnici nisu mogli provesti dva ključna koraka: transformaciju lagano naoružanih Kosovskih sigurnosnih snaga u regularnu vojsku i poštivanje zastupničkih mjesta za ne-albanske predstavnike u parlamentu. Sve druge političke skupine su poduprle ovu inicijativu, osim Vetëvendosja čiji je čelnik Albin Kurti smatrao da Thaçi mora sam odstupiti kao premijer zbog neispunjavanja svojih ključnih obećanja.
Kosovo je primjer političkog sustava s golemim strukturalnim problemima i nadasve krajnjom personalizacijom političkog procesa. Političke stranke služe kao pokroviteljstvo koruptivnim i nepotističkim krugovima koje čini stranački šef i po čijim odlukama dolazi do odluka o koaliranjima i odnosima prema drugim političkim strankama. Uspjeh ne ovisi o realno postignutim stvarima već o tome koliko je koji ministar ili zastupnik povezan s vođom stranke i uskim klanom oko njega. Normalizacija takvog stanja je moguća jedino radikalnim promjenama političke kulture koja bi morala odbaciti personalizaciju politike i okrenuti se više političkim inicijativama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
