Uz kamatnu stopu i inflaciju, tečaj valute je ključan podatak koji se uzima u obzir pri procjeni zdravlja ekonomije. Tečaj igra vitalnu ulogu u količini trgovine pojedine zemlje te je stoga kritična stavka za gotovo sve slobodno-tržišne ekonomije svijeta. Upravo zbog ovog razloga tečaji se strogo prate, analiziraju i od strane državnih vlasti manipuliraju.
Što utječe na tečaj, odnosno vrijednost valute? U suštini govorimo o ponudi i potražnji. Pojednostavimo to malo - ako ste primjerice uvoznik koji kupuje robu iz druge zemlje, trebati će Vam ta valuta, recimo euro. Ako putujete u Europu, također će Vam trebati euro. Ako ste spekulant koji prognozira pad dolara, vjerojatno ćete također kupovati euro itd.
No, da biste kupili euro, netko Vam ih mora prodati, za Vašu valutu. Dakle, ako imate dolare, a želite eure, možete ih dobiti samo kupnjom prema postojećem tečaju. Milijuni ljudi svakog dana, svakog trenutka zapravo, diljem svijeta kupuje valute. Ako sve više ljudi želi kupiti euro onda će vrijednost eura rasti. Ako pak žele američki dolar, rasti će njegova vrijednost (u usporedbi s eurom i obrnuto).
U tu jednadžbu trebamo dodati dionice. Tako imamo situaciju da kada ljudi sve više i više za dolare (ili bilo koju drugu valutu) kupuju dionice (investiraju svoj novac u njih), očekivano, vrijednost dolara će se smanjiti. No, ako primjerice dođe do sloma burze vidjeti ćemo nagli i oštri porast vrijednosti dolara zato jer će svi požuriti s prodajom svojih dionica (natrag) za dolare.
Dakako, ovo je sve vezano uz "potražnju", ali tu je i kompleksnije pitanje "ponude", odnosno koliko novca uopće ima u optjecaju. Tu tema postaje znatno kompliciranija jer je i sam proces "štampanja" novca, naročito američkog dolara, poprilično kontroverzan.
No, pređimo sada ipak na centralnu temu, a ona nije vezana ni uz dolar ni uz euro, već uz jednu drugu valutu - rusku rublju. "Nešto" se događa s ruskom valutom već neko vrijeme, a to "nešto" zadnjih 48 sati počelo je poprimati dramatične magnitude.
Naravno, kada govorimo o ponudi i potražnji definirali smo nekoliko osnovnih primjera kao što su kupnja valute za uvoz, investiranje u dionice itd. Ovaj spektar je, dakako, znatno širi i u početnu jednostavnu jednadžbu o ponudi i potražnji ulaze brojni, iznimno brojni, faktori. Kada pak govorimo o ruskoj valuti na nju bez dvojbe utječe politička situacija.
Rusija se nalazi pod ekonomskim napadom Zapada zato jer želi "zastupati svoje nacionalne interese", drugim riječima, Rusija želi biti "igrač" na međunarodnoj sceni gdje još uvijek vlada ogroman monopol SAD-a, kako u ekonomskom, političkom, vojnom, kulturalnom, tako i u gotovo svakom drugom pogledu.
Bilo bi krajnje nelogično, nezamislivo, da u svijetu koji se odredio kao globalno kapitalističko natjecanje, jedna sila drugoj ustupa svoj prostor. I to kakva sila. Ako ostavimo po strani sve floskule o demokraciji i "izuzetnosti", SAD je danas čista ekonomsko-vojna imperija koja, kao i sve imperije prije nje, ima ambiciju pokoriti globus.
Rusija je u tom pogledu američki "izazivač", bila je ranije, pa je i sada. Izazivač se vratio nakon jednog poprilično opakog knock-outa (raspad SSSR-a) te se sada ponovno uspinje u ring. To ne znači da su Rusija i SAD "preodređene" da budu globalni rivali, no to je vrijeme u kojem mi jednostavno živimo. Nekoć su to bile druge sile, Britanija, Turska, Iran, Rim... No, zadnjih 100-njak godina sraz između Istoka i Zapada zapravo je napor ulagan s ciljem sprječavanja Rusije da izraste u globalnu super-silu, a možda i najveću silu.
Prije gotovo 100 godina desila se Oktobarska Revolucija koja je stavila Rusiju na ovaj put. Tek nakon pobjede Oktobra Rusija (u okvirima SSSR-a) postaje globalni izazivač. Sve sile tadašnjeg Zapada (i šire) krenule su na Rusiju tada kao i danas, prvo žestokim sankcijama i pokušajima rušenja novog režima, da bi na kraju na osnaženu Rusiju jurišao čisti fašizam (nacistička Njemačka).
Dakle, Rusija je već cijelu priču jednom prošla. Preživjela je sankcije, preživjela je najveću vojnu agresiju u povijesti čovječanstva, slomila je nacističku Njemačku, a iz ekonomske izolacije je izašla kao prava super-sila, rame uz rame SAD-u.
Dakako, situacija je danas vrlo drugačija i usporedbe nisu posve prikladne. Rusija je danas izazivač koji planira igrati istim pravilima (tržišni kapitalizam), dok je SSSR - barem u teoriji - bio zemlja sa socijalističkim tendencijama. SSSR je od velikih ideja globalne revolucije relativno brzo potonuo u duboku devijaciju okrutnosti za vrijeme vladavine Staljina, no i tada se već počelo razmišljati o "ringu" suparništva sa Zapadom.
Naravno, SSSR se jednostavno ne može gledati u cjelini. Gotovo svi Lenjinovi revolucionari nestali su - doslovno, fizički nestali - za vrijeme Staljinove strahovlade. SSSR u vrijeme Staljina više ni ne vode revolucionari, zemlju vode poslušnici, cijela nova vojska poslušnika, a poslušni su morali biti, jer inače bili ne bi.
Treća faza počinje, nakon smrti Staljina, procesom destaljinizacije pod vodstvom Nikite Hruščova, ali povratak na Lenjinove ideale više nikada. Moglo bi se reći da je geopolitika (i pretjerana pragmatičnost) do tada već poprilično prugatala sovjetski idealizam, a sam kraj je izgledao gotovo bizarno. No, zapravo i nije, kraj je bio početak, Gorbačov je otvorio vrata prema novom "ringu" bez da je možda i bio toga svjestan.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
