Daeš (znan i kao ISIL) najslabiji je od svog uspona u ljeto 2014. Nakon zajedničkog svjetskog napora, ova teroristička organizacija pati od gubitaka na svim frontovima. Nekoć dobro naoružana skupina koja je brojila 35 tisuća boraca naočigled se rastapa. Daeš je izgubio glavninu svojih boraca i velik broj svojih zapovjednika. Teritorij djelovanja suzio se za 80 posto u Iraku i 60 posto u Siriji. Mogućnost prijenosa novca značajno je smanjena. Strani borci ne mogu samo ući u Irak i Siriju te im se pridružiti kao što su to činili 2014. i 2015. Sve manje je i dobrovoljaca, a sama organizacija je podosta zaustavljena u širenju online propagande.
S takvim dosezima čini se da je Daeš na definitivnom putu propasti, jer nema vojne, financijske i propagandne mogućnosti kao što je imao 2014., a njegovi neprijatelji sada znaju kako zauzeti njihove položaje. Svijetu, međutim, je potrebno neko mjerilo uspjeha protiv Daeša. Svakako je to zauzimanje Rake i Mosula, dva sjedišta ovog pokreta koji su identificirani kao jezgro i sama srž Daeša. Iračka vojska stoji pred 15 ključnih četvrti Mosula koje su još u rukama Daeša, a sva su okružena iračkim snagama. Iračke oružane snage su najavile plan podjele tog područja u nekoliko dijelova, a u svakom će djelovati posebni oblici vojnih snaga.
I dok su Daešovi bojovnici stisnuti u mali krug zapadnog Mosula, borba protiv te skupine u Iraku, kao i u ostatku Bliskog istoka, daleko je od završnice. Zapravo, transnacionalna teroristička grupa još uvijek nije odgovorila s najjačom snagom, a u Mosulu je ostavila tek dio svoje snage i očito napustila ovaj grad kao svoju iračku prijestolnicu. Mnogi članovi Daeša jednostavno nisu poznati iračkim obavještajcima, što se doznalo putem pronađenih dokumenata u oslobođenim područjima Mosula. Prema tim dokumentima vidi se da postoje 'skriveni' ljudi širom Iraka, a imenovani su samo brojem što im omogućuje jednostavno utapljanje u mnoštvo civila. Trenutačno u Iraku Daeš drži sedam posto teritorija zemlje, međutim i to je kriva procjena. Od 40 posto iračkog ozemlja 2014. Daeš danas drži 18 posto teritorija Iraka. Onih sedam posto o kojoj govori iračka vojska tiče se samo naseljenih područja. Zapravo, velika pustinjska prostranstva zapadne provincije Anbar, među kojima su područja Havidža, Tal Afar, Al Baadž, te gradovi Rava, Anah i Kaim, posve su netaknuta vlašću Bagdada. U to područje pobjegli su borci iz Dijale, Salahudina i Kirkuka.
Osobito je čudno zanemarivanje Havidže, grada koji se nalazi 30-ak kilometara zapadno od Kirkuka, a čije oslobađanje je odgađano nekoliko puta uslijed nesporazuma i različitih razmišljanja oko taktike napada na ovaj grad. Radi se o jednom od posljednjih uporišta Daeša na putu prema Mosulu. Grad ima 450 tisuća žitelja, većinom sunitskih muslimana, te se nalazi u dolini rijeke Tigris. Blizu je Kajara, grad u kojemu su iračke snage uspostavile svoj zapovjedni centar. Zbog svega toga je Havidža postala velik sigurnosni problem. Povijesno je grad bio iznimno pro-sadamovski orijentiran, te je Daeš našao dobru potporu na terenu. Veliki sunitski protuvladini prosvjedi početkom 2013. brutalno su ugušeni napadom iračke vojske, što je rezultiralo desecima ubijenih građana. Trenutačna vojna logika naglašava da bi se zauzimanjem Mosula omogućio pad Havidže i drugih područja koje kontroliraju teroristi. U Bagdadu i Erbilu se slažu da su borci u Havidži značajno oslabljeni jer su pod opsadom sa svih strana. Područje je ravničarsko i poljoprivredno, što znači da sam proces oslobađanja ne bi trebao dugo trajati niti biti tehnički zahtjevan. Pitanje ipak stoji zašto se onda ne krene s akcijom, koju osobito naglašavaju kurdistanski predstavnici.
Naime, grad leži na važnom čvorištu između Kirkuka i Mosula. Ovaj položaj daje Havidži stratešku važnost, otkuda se mogu provoditi diverzije s ciljem fragmentiranja iračkih snaga u regiji. Havidža je također važna za jamstvo sigurnosti Kirkuka s obzirom da su i mnogobrojni izbjegli stanovnici grada pronašli utočište u Kirkuku. Gotovo svi napadi na Kirkuk vezani su u nekom vidu s Havidžom. U listopadu prošle godine militanti su pokrenuli veliku operaciju na Kirkuk i djelomično skrenuli pozornost s Mosula, a smatra se da se borci infiltriraju u grad koristeći ćelije i spavače. Više od 40 osoba je poginuo u tom boju. Zarobljeni borci su potvrdili da u Havidži postoji oko 600 boraca, a uz Iračane tu su i Saudijci, Čečeni, Bahreinci, Kinezi i Amerikanci. Osim Kirkuka, pod sigurnosnim izazovom je i Tikrit, rodni grad svrgnutog diktatora Sadama Huseina. Početkom travnja nekoliko je terorista izvršilo samoubilačke napade u Tikritu, gađajući svojim tijelima predgrađa, ali su zaustavljeni protuterorističkim snagama. Regrupiranje boraca Daeša nastavlja se u planinskom području Hamrina i Mahula odakle teroristi pokreću brze napade u južnom Iraku. Većinom se napadaju policijske postaje i električna infrastruktura u provinciji Salahudin, kojoj je Tikrit glavni grad.
Osim toga, Anbar graniči i sa Sirijom, što omogućuje lagani prelazak granice. Ova pustinjska regija je dugo godina bila uporištem pobunjeničkih aktivnosti, a zauzima gotovo trećinu površine Iraka. Provincijski glavni grad je Ramadi, a među drugim važnim urbanim središtima su Faludža i Hadita, sve uporišta terorista. Gotovo svi stanovnici ove pokrajine su sunitski muslimani koji pripadaju plemenu Dulajm. Oko 1,8 milijuna ljudi živi ovdje, a strateški je vrlo izazovno održati prostor. Tijekom američke invazije na Irak, upravo se Anbar pokazao kao najsmrtonosnija provincija za američke vojnike; gotovo trećina žrtava je poginulo ovdje. U zemlji koja je većinski šijitska, Anbar je također služio kao uporište sunita; ovdje se najduže pružala potpora Sadamu Huseinu. Od početka američke i savezničke navale, Anbar je služio i kao glavna baza Al Kaide, koja se potom pretvorila u Daeš.
Postoje i mnogobrojne sumnje u stvarni napredak iračkih snaga u Mosulu. Dan za danom, irački mediji prenose broj poginulih terorista, uz što upućuju i na rušenje širokog upravnog i financijskog sustava što je svelo Daeš na bandu sadista. Međutim, nema nikakvih realnih potvrda da se to doista događa na terenu. Broj poginulih boraca dan za danom postaje sve veći, ali borbe se nastavljaju. Na fotografijama i video sadržajima ne vide se mnogobrojna tijela poginulih. Uz to, irački mediji tvrde da su ubijeni i brojni važni čelnici Daeša. Tako u izjavama saznajemo da je ubijen Abu Ajub al-Atar, koji je bio muftija Mosula i koji je poginuo krajem travnja; na kraju se saznalo da je al-Atar vrlo živ i radišan, iako nije baš vrlo važan u hijerarhiji Daeša. Još jedan vojskovođa terorista, poznat kao Sudac krvi, Nizam ad-Din Abdulah al-Rifai proglašen je mrtvim, ali postoje jasni dokazi da je i dalje živ te nastavlja s indoktrinacijom širom svijeta. Rifai je jedan od osnivača selefijskog pokreta u Iraku zbog čega je uhapšen 1978, 1986, 1994 i 1999. Njegovom aktivnošću u provinciji Ninevi mnogobrojni mladići su se priključili redovima Daeša. Tako važna osoba svojom je voljom ostala u Mosulu, zajedno s međunarodnim brigadama.
U cijelom Iraku ostale su tri veće borbene jedinice Daeša – Džajš al-Hilafat, Džajš al-Usra i Džajš al-Dabik, koji svi zajedno imaju oko 36 tisuća ljudi. I dalje se postavlja pitanje da li ove formacije doista djeluju kao hijerarhijska cjelina te kako teče regrutacija elita unutar Daeša. Od 43 osobe koje su bile u vrhu organizacije na početku, 42 su ubijene. Isto tako je 70 vojskovođa ubijeno, te su na njihova mjesta došli razni drugi lideri. I dok Daeš gubi vojno, njihova propaganda će se nastaviti. Skrivene osobe Daeša u tome imaju najveću važnost, jer malo tko zna tko su oni, podataka nema u bazama, pa čak i njihovi susjedi ih ne prepoznaju.
Najzad, Daeš neće nestati kao ideja, jer je u suštini amorfni identitet, sposoban da se ponovno oživi i pokrene. Većina ideologije u organizaciji nije nova, niti je jedinstveno vezana uz Daeš. Ideologija, koja se veže prvenstveno uz vehabijsku školu islama i koristi neoselefijsko prihvaćanje nasilja i terora, raste i pada zajedno s događajima. Može biti uspavana desetljećima da bi se ponovno slavno uspinjala. Od Drugog svjetskog rata naovamo, ta ideologija je rasla s antikolonijalnim borbama, oporbenjaštvom sekularnim i autoritarno-vojnim poretcima na Bliskom istoku i s izazovom modernosti u islamu. Najzad je sva ta ideologija potaknuta financijskim sredstvima Saudijske Arabije i namjernim zaobilaženjem od strane velikih sila, koje u borbama vide ispunjenje svojih plaća koje dobivaju od oružanih industrija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.