Sutrašnji dan, referendum u Grčkoj, je jedno od ovoga: biranje između manjeg i većeg zla ili najvažniji dan u novijoj povijesti cijele europske radničke klase. Jedni će reći da je trebalo tražiti puno više, uvući utopiju u stvarnost - početi s Grčkom kao prvim korakom u napuštanju ne samo mjera štednje, već i cijelog kapitalističkog modela u aktualnom izdanju. Oni koji smatraju da je to trebalo, možda i sličnim riječima, staviti na sutrašnji referendum, razočarani su Tsiprasom i pojedinim ključnim akterima njegove Vlade koji često, ili čak prečesto i preglasno, ističu kako će "učiniti sve da ostanu u eurozoni i Europskoj Uniji".
Ne lažu, oni zaista tako i misle. Tu se postavlja logično pitanje - kako samoprozvani ljevičari mogu podržavati EU? SYRIZA nije socijal-demokratska stranka (ona koja "socijalne elemente" nastoji nadodati u postojeći kapitalistički sustav), već demokratsko-socijalistička stranka (ona koja, barem po definiciji ideologije, želi demokratskim putem smijeniti kapitalistički poredak).
U razumijevanju tih ideoloških predznaka može se razumjeti i "želimo ostati u EU pod svaku cijenu". Valja postaviti dodatna pitanje, a glavno je - ostati u kakvoj EU? Nipošto SYRIZA ne smatra da je ovakva EU ideal, jer nije, ali je eventualno dobar temelj za velike, jezgrovite i trajne promjene.
Suštinski gledano, interesi radničke klase ne razlikuju se niti se mogu razlikovati između Grčke, Njemačke, Španjolske, Mađarske ili bilo koje druge europske zemlje, pa niti svijeta. To što je radnička klasa u zadnjih nekoliko desetljeća progutala enormne količine pro-izrabljivačke propagande ne znači da ista, negdje, duboko, ne osjeća da se nad njome vrši izrabljivanje. Može se i treba se za to kriviti tromost autentične ljevice, naročito one koja smatra da još uvijek može o problemima radnika pričati zaostalom retorikom. Onaj poznati krik "Tvornice radnicima!" ispisan je na zidu jedne zagrebačke fasade te je na taj grafit neimenovani cinik (ili realist?) nadodao "Koje tvornice?".
Poanta, dakako, nije samo u tome da tvornica više nema jer su uništene kroz privatizacijsku pljačku, već i u tome da je stvarnost ustabiljena. Prosječan uredski radnik svoju eksploataciju itekako osjeća, ali ako otpor nije prilagođen njemu/njoj, neće o njemu (bar ne u onom učinkovitom, organiziranom, smislu) niti pomišljati.
To je ljepota, i važnost, SYRIZA-e. To je stranka, opcija, koja zna adresirati današnje probleme i probuditi osjećaj dužnosti prema otporu kod svih generacija, ali naročito kod mladih ljudi. Da, neki će reći kako je SYRIZA-i "lako" jer je Grčka u tako lošem stanju, no, to nije baš tako, postoje u Europi još brojni kandidati gdje je situacija podjednako teška, a tamo gdje još nije, postati će.
Dakako, cilj takve tvrdnje nije širiti pesimizam već uputiti na činjenicu da je kapitalizam, kao ekonomski model, tranzicija iz jedne krize u veću. To što tu krizu nekoć nismo osjećali je zbog toga što se ona tada događala negdje drugdje. Činjenice da se sada događa ovdje pokazuje da se ista više ne može "otpuhnuti" na druga mjesta te će zato i ostati.
Brojni stanovnici osjetili su na svojoj koži što znači živjeti u dužničkom ropstvu. Sada to isto ropstvo proživljavaju cijele zemlje, a nama blizak slučaj je Grčka. Njome se bavimo jer nam je blizu i jer smo s njom vezani u pojedine integracije, pa nam je stoga zanimljivija jer o njoj ovisi i budućnost tih istih integracija. No, Grčka svakako nije prva zemlja koja je cijela podređena dužničkom ropstvu. Iz tzv. "Trećeg svijeta" mogli bismo dugo nabrajati strašne priče zemalja koje je pregazio MMF, ali sada je ta situacija u susjedstvu.
Ako otpor prema dužničkom ropstvu eventualno propadne, desiti će se ono najgore - brutalan period privikavanja na "novu stvarnost". Žar pobune je nešto što ljudi svakako posjeduju, ali tako isto posjeduju i apatiju, letargičnost i jeftini eskapizam. Prihvaćanje nove stvarnosti bilo bi prihvaćanje drastično manjeg životnog standarda za nas same i za našu djecu, a to je iznimno kukavički čin. U kontekstu klasne svijesti to bi se moglo nazvati veleizdajom.
Sukladno tome sutrašnji grčki referendum jest povijesni dan za cijelu radničku Europu. Tsiprasov plan je daleko od idealnog, ali je ipak kontra ultimatumima neumoljivih kreditora te je samim time, u izostanku nečeg većeg i konkretnijeg, gotovo revolucionaran čin.
Kako smo i spomenuli, točno je da Tsipras navija za ostanak u eurozoni i Europskoj Uniji, ali on - neki će reći naivno, neki će reći smjelo - zaista smatra da se cijela ova konstrukcija može mijenjati iznutra i to, ni više ni manje, nego baš demokratskim putem.
Znamo kakve su teorije dominirale "nekad", da se protiv kapitalizma može boriti samo silom, revolucionarnim rušenjem njegovih kula. No, takve ideje su se pokazale ne odveć učinkovite kao dugotrajno rješenje i stoga je došlo do evolucije ljevičarske misli. Danas u Europi, koja je u neku ruku ipak "pitomija", dominira ideja povratka demokracije u krupni plan, ideja koja zagovara da se voljom naroda može mijenjati sustav koji izrabljuje.
Tsipras je poklonik takve ideje i nije jedini, mnogi su. Štoviše, svaka normalna osoba bi trebala biti. Tko normalan uopće može preferirati nasilje nad odlaskom do glasačke kutije? Nitko - osim onih kojima je destrukcija nekakav fetiš ili onih koji su shvatili da je glasačka kutija prijevara. Je li? To je pitanje koje će periodično davati oprečne odgovore - glasačka kutija svakako nije bila prijevara u siječnju ove godine kada je dopustila da Tsipras i SYRIZA uopće osvoje vlast u Grčkoj.
No, skeptici - a imaju razloga za skepsu, reći će da sam dolazak Tsiprasa na vlast nije odveć bitan jer još ništa fundamentalno nisu postigli, nisu oslobodili porobljeni grčki narod od jarma kreditorske Trojke.
Slijepo vjerovati "glasačkoj kutiji" bila bi ludost jer nije problem u samoj kutiji, već u silama koje će je priznati ili ne priznati po potrebi. Koliko Grci stvarno mogu učiniti demokracijom prije nego im se na demokraciju uskrati pravo? Jednom su već htjeli ostvariti svoje ljevičarske ideale, pa je tada proces ugušen, ni više ni manje nego putem CIA orkestriranog vojnog udara koji je donio Grčkoj mračno doba desničarske diktature (pročitati: Grčka: sjećanje na državne udare, brutalnu vojnu huntu i represiju).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
