Sutrašnji dan, referendum u Grčkoj, je jedno od ovoga: biranje između manjeg i većeg zla ili najvažniji dan u novijoj povijesti cijele europske radničke klase. Jedni će reći da je trebalo tražiti puno više, uvući utopiju u stvarnost - početi s Grčkom kao prvim korakom u napuštanju ne samo mjera štednje, već i cijelog kapitalističkog modela u aktualnom izdanju. Oni koji smatraju da je to trebalo, možda i sličnim riječima, staviti na sutrašnji referendum, razočarani su Tsiprasom i pojedinim ključnim akterima njegove Vlade koji često, ili čak prečesto i preglasno, ističu kako će "učiniti sve da ostanu u eurozoni i Europskoj Uniji".
Ne lažu, oni zaista tako i misle. Tu se postavlja logično pitanje - kako samoprozvani ljevičari mogu podržavati EU? SYRIZA nije socijal-demokratska stranka (ona koja "socijalne elemente" nastoji nadodati u postojeći kapitalistički sustav), već demokratsko-socijalistička stranka (ona koja, barem po definiciji ideologije, želi demokratskim putem smijeniti kapitalistički poredak).
U razumijevanju tih ideoloških predznaka može se razumjeti i "želimo ostati u EU pod svaku cijenu". Valja postaviti dodatna pitanje, a glavno je - ostati u kakvoj EU? Nipošto SYRIZA ne smatra da je ovakva EU ideal, jer nije, ali je eventualno dobar temelj za velike, jezgrovite i trajne promjene.
Suštinski gledano, interesi radničke klase ne razlikuju se niti se mogu razlikovati između Grčke, Njemačke, Španjolske, Mađarske ili bilo koje druge europske zemlje, pa niti svijeta. To što je radnička klasa u zadnjih nekoliko desetljeća progutala enormne količine pro-izrabljivačke propagande ne znači da ista, negdje, duboko, ne osjeća da se nad njome vrši izrabljivanje. Može se i treba se za to kriviti tromost autentične ljevice, naročito one koja smatra da još uvijek može o problemima radnika pričati zaostalom retorikom. Onaj poznati krik "Tvornice radnicima!" ispisan je na zidu jedne zagrebačke fasade te je na taj grafit neimenovani cinik (ili realist?) nadodao "Koje tvornice?".
Poanta, dakako, nije samo u tome da tvornica više nema jer su uništene kroz privatizacijsku pljačku, već i u tome da je stvarnost ustabiljena. Prosječan uredski radnik svoju eksploataciju itekako osjeća, ali ako otpor nije prilagođen njemu/njoj, neće o njemu (bar ne u onom učinkovitom, organiziranom, smislu) niti pomišljati.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
