Tek pojavom, zapravo masovnim širenjem dostupnosti, interneta, može se eventualno govoriti o nekakvim počecima medijske i informativne demokracije. Sve prije toga zapravo je bilo mračno doba. Kao što je u srednjem vijeku postojala represija prema znanstvenim istinama i dokazima, sve do nedavno postojala je globalna represija protiv informacije.
Situacija je daleko od idealne, i dalje živimo u svijetu gdje se vrši medijska diskriminacija. Diskriminirajući državni poticaji, pristranost oglašivačke industrije, zakoni i brojni drugi faktori su na snazi kako bi se jednoj, pogodnoj, skupini medija olakšao rad, dok se druge nastoji ugušiti raznim direktnim i indirektnim metodama.
Ipak, širenjem interneta slomile su se pojedine barijere koje su bile na snazi desetljećima. Sama ta činjenica će neminovno u bliskoj budućnosti dovesti do pokušaja cenzure i novih represija. Dovoljno je samo vidjeti što se trenutačno događa u jednoj Turskoj gdje se čak i općeprisutni kanali poput Twittera i Youtubea blokiraju na političkoj osnovi.
No, dok postoji bilo kakvog načina, nezavisni glas će nastojati doprijeti do javnosti. Internet zaista jest revolucionarno oruđe, no ne treba imati iluzije. Informacijom i dalje dominiraju globalni i lokalni main-stream mediji kojima se omogućuje ova dominacija putem gore spomenutih metoda.
Ovo je ujedno i odličan primjer licemjerja koje vlada u aktualnim državnim porecima. Kapitalizam vlada u domeni nezavisnog novinarstva, ono se mora boriti sa svim tržišnim strujama, dok za velike medije vlada socijalizam. Oni se financiraju, spašavaju, podupiru i često šire upravo zahvaljujući novcu poreznih obveznika. U ravnopravnoj tržišnoj utakmici pozicije bi već u samom startu bile nepravedne, no možemo samo zamisliti magnitudu nepravde kada jedna skupina mora opstajati prema zakonima kapitalističkog modela, dok druga uživa sve blagodati socijalizma i osigurane egzistencije pod patronatom države.
To ne vrijedi samo za medije, već za gotovo svako poslovanje. Odličan su primjer i banke, koje bi navodno trebale biti temelj kapitalističkog sistema, dok se u stvarnosti spašavaju "socijalističkim" metodama. To je najpokvareniji model koji možemo imati, a svodi se na "socijalizam za nas, kapitalizam za vas".
Ako pak pogledamo medijsku situaciju na globalnoj razini, ona se uvelike pretvara u rat između Istoka i Zapada, a kriza oko Ukrajine postaje snažan katalizator ovog sukoba. Američki državni tajnik John Kerry žestoko se obrušio na ruski državni kanal RT optuživši ih za plasiranje propagande.
"Državno-sponzorirani propagandni megafon, ruska RT mreža postavljena je da promovira fantazije predsjednika Putina o tome što se događa na terenu u Ukrajini. Gotovo sav svoj program podredili su propagandi i izvrtanju činjenica o tome što se događa, ili ne događa, u Ukrajini", istaknuo je John Kerry.
Nezgodno je kada takve komentare daje John Kerry ili bilo tko u SAD-u. Za Kerrya i njemu slične, pravo novinarstvo je ono koje samo prepričava i podržava njihove stavove, nešto poput cijele palete američkih medija koji se razlikuju samo u finesama domaće političke scene dok su prema vanjskim pitanjima savršeno sinkronizirani bez ikakvog oprečnog stava.
U SAD-u su se medijske korporacije stopile u nekoliko gigantskih trans-nacionalnih korporativnih tijela. Svako novo stapanje bilo je dodatni udarac medijskoj demokraciji u SAD-u (znatno opširnije o ovoj temi: Kada teorije zavjere postaju činjenice: Prava dubina medijske manipulacije - Orwellijanski dokumenti tajnih službi SAD-a i Britanije, nova Snowden/Greenwald otkrića).
Nadalje, američka reakcija na nepodobne medije uvijek je bila agresivna i žestoka. Dok je katarski državni kanal Al-Jazeera još osuđivao američke invazije početkom prošlog desetljeća, osjetili su svu silu američkog "neslaganja". Uredi Al-Jazeere u glavnom gradu Afganistana uništeni su nakon raketiranja američkih snaga 13. studenog 2001. Istu sudbinu dvije godine kasnije, 8. travnja 2003., doživio je i njihov ured u Bagdadu kada je u američkom raketiranju ubijen novinar Tareq Ayyoub.
Učinkovita metoda? Možda, danas su stavovi američke vanjske politike jako slični katarskoj državnoj televiziji. No, rusku državnu TV ne mogu, barem za sada, ušutkati raketama.
Unatoč korporativnoj dominaciji pro-vladinih medija u SAD-u, medijska demokracija je tamo ipak, za sada, snažnija nego u Rusiji. Nijedan nepristrani promatrač ne može tvrditi da je Rusija oličenje medijske demokracije. Moglo bi se konstatirati kako je znatno lošija medijska scena u Rusiji rezultat američke agresivne politike i upumpavanja novca u disidentske organizacije, no to nije neki izgovor.
Prema organizaciji Reporteri Bez Granica, u njihovom izvještaju o slobodi medija 2013., Rusija se nalazi na jako lošem mjestu, poziciji 148 od ukupno 179 zemalja koje su obuhvaćene istraživanjem. No, neki bi zaključili - nesumnjivo zahvaljujući dominaciji američkih medija - kako se SAD vjerojatno nalazi u prvih 5, što ne bi bilo točno. SAD je na 47. mjestu. Neke od medijski slobodnijih zemalja od SAD-a su Bocvana, Gana, JAR, Papua Nova Gvineja, Namibija, Tanzanija, Niger, Jamajka. Vrh ljestvice zauzimaju europske zemlje, naročito skandinavske. To ne znači da su ove zemlje prepoznate po svojoj objektivnosti, već po medijskoj slobodi, drugim riječima - u jednoj Namibiji biti će slobodniji kao medij izraziti svoj stav nego u SAD-u.
No, s druge strane, u SAD-u ćete znatno lakše izraziti svoj medijski stav nego u Rusiji koja se nalazi svega par mjesta ispred jedne Turske koja je za vrijeme vladavine Erdogana postala pojam represije protiv slobode novinarstva.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
