Prvi je Maj, dan međunarodne radničke klase, dan sjećanja na ubijene radnike u Chicagu 1886., ali prije svega dan osvrta na aktualni položaj radnika u zemlji i svijetu. Razloga za "proslavu" već godinama nedostaje, a naročito ove godine. Položaj radnika u Europi sve je lošiji, a na istoku kontinenta se po tko zna koji put okreće radnika protiv radnika kroz nacionalizam i politiku.
Kada su krenuli najveći udarci nakon izbijanja ekonomske krize 2008. postojala je nada da će se iz očaja roditi najveći ujedinjeni otpor u novijoj povijesti Europe. On itekako postoji, možda nije uvijek udarna vijest na naslovnicama europskih medija (osim ako otpor ne završi fizičkim obračunom, a i tada rijetko), ali se ne može osporiti da otpor raste iz dana u dan.
No, u isto vrijeme postaje očito kako tom autentičnom otporu nedostaju smjernice, neka vrsta vodilje koja bi trebala položaj radnika unaprijediti. Svo ovo vrijeme bilo je jasno da će to biti najveći problem. Progresivni ideali temelje se na tome da se kreće prema naprijed, a mnogi to doživljavaju na način da se mora krenuti naprijed i kada je riječ o postojećim modelima koji su se u povijesti pokazali neučinkoviti.
I u pravu su! Bilo bi suludo zagovarati radnički otpor temeljen na metodama koje su se pokazale neuspješnima. Prije svega tu mislimo na socijalističke eksperimente 20-og stoljeća na prostoru Istočne Europe. Danas i dalje govorimo o "propasti socijalizma" u Europi, takva terminologija postala je najveća artiljerija zagovaratelja kapitalizma i slobodnog tržišta.
No, što ako je u Europi zapravo propalo nešto drugo? Zar su socijalizam samo crveni barjaci i parole? Što je uopće u imenu? Gotovo ništa. Primjera imamo i u prošlosti i danas. Njemačka Nacistička stranka punim nazivom se zvala "Nacional-Socijalistička Njemačka Radnička Partija", mada nije bila ni socijalistička ni radnička. Danas pak imamo države koje u svojem nazivaju nose pridjeve "demokratska", recimo Sjeverna Koreja se punim imenom zove "Demokratska Narodna Republika Koreja".
Nešto je ipak propalo krajem prošlog stoljeća u Europi, ali to definitivno nije bio socijalizam, bar ne ono što bi socijalizam trebao biti, propao je pokušaj kretanja prema socijalizmu koji je završio u državnom kapitalizmu i u konačnici se raspao na surovi tržišni kapitalizam. Možda je teoretski besmisleno govoriti o "putu prema socijalizmu" kada se sam socijalizam definira kao "put prema komunizmu", tj. besklasnom društvu.
No, možda je upravo to najvažnija lekcija na koju bismo se trebali osvrnuti ovog Prvog Maja. Radnicima Europe više nego igdje na svijetu potreban je izlazak iz te traume, iz lažne tvrdnje da je se urušio "socijalizam" jer je bio neučinkovit.
Oslobodilački model socijalizam nije niti pokušan, a kada su se i javile takve tendencije one su biva...
Kada su krenuli najveći udarci nakon izbijanja ekonomske krize 2008. postojala je nada da će se iz očaja roditi najveći ujedinjeni otpor u novijoj povijesti Europe. On itekako postoji, možda nije uvijek udarna vijest na naslovnicama europskih medija (osim ako otpor ne završi fizičkim obračunom, a i tada rijetko), ali se ne može osporiti da otpor raste iz dana u dan.
No, u isto vrijeme postaje očito kako tom autentičnom otporu nedostaju smjernice, neka vrsta vodilje koja bi trebala položaj radnika unaprijediti. Svo ovo vrijeme bilo je jasno da će to biti najveći problem. Progresivni ideali temelje se na tome da se kreće prema naprijed, a mnogi to doživljavaju na način da se mora krenuti naprijed i kada je riječ o postojećim modelima koji su se u povijesti pokazali neučinkoviti.
I u pravu su! Bilo bi suludo zagovarati radnički otpor temeljen na metodama koje su se pokazale neuspješnima. Prije svega tu mislimo na socijalističke eksperimente 20-og stoljeća na prostoru Istočne Europe. Danas i dalje govorimo o "propasti socijalizma" u Europi, takva terminologija postala je najveća artiljerija zagovaratelja kapitalizma i slobodnog tržišta.
No, što ako je u Europi zapravo propalo nešto drugo? Zar su socijalizam samo crveni barjaci i parole? Što je uopće u imenu? Gotovo ništa. Primjera imamo i u prošlosti i danas. Njemačka Nacistička stranka punim nazivom se zvala "Nacional-Socijalistička Njemačka Radnička Partija", mada nije bila ni socijalistička ni radnička. Danas pak imamo države koje u svojem nazivaju nose pridjeve "demokratska", recimo Sjeverna Koreja se punim imenom zove "Demokratska Narodna Republika Koreja".
Nešto je ipak propalo krajem prošlog stoljeća u Europi, ali to definitivno nije bio socijalizam, bar ne ono što bi socijalizam trebao biti, propao je pokušaj kretanja prema socijalizmu koji je završio u državnom kapitalizmu i u konačnici se raspao na surovi tržišni kapitalizam. Možda je teoretski besmisleno govoriti o "putu prema socijalizmu" kada se sam socijalizam definira kao "put prema komunizmu", tj. besklasnom društvu.
No, možda je upravo to najvažnija lekcija na koju bismo se trebali osvrnuti ovog Prvog Maja. Radnicima Europe više nego igdje na svijetu potreban je izlazak iz te traume, iz lažne tvrdnje da je se urušio "socijalizam" jer je bio neučinkovit.
Oslobodilački model socijalizam nije niti pokušan, a kada su se i javile takve tendencije one su biva...
