Hladni rat je bio težak dio naše novije povijesti, dva velika bloka - NATO pakt i Varšavski pakt - mogla su u svakom trenutku zaratiti, tako se barem činilo i većina svijeta je uvijek na neki način bila i spremna na to. Možda je to i jedan od razloga zašto je mnogima, ako ne i svima, laknulo kada je pao Berlinski zid, jer tada je postalo jasno da se ova velika opasnost smanjuje, da bi i potpuno nestala skorašnjim raspadom SSSR-a, samim time i Varšavskog pakta.
Napetosti je bilo mnogo tih godina, stariji još uvijek pamte Kubansku raketnu krizu i koliko je malo nedostajalo da svijet eksplodira u nuklearni rat. No, uz sve te priče iz Hladnog rata, jedna je najvažnija - rat je ostao hladan, a na ledu su ga držale hladne glave s obje strane.
Desetljeća oprezne i promišljene diplomacije također su obilježila Hladni rat, kao i svi oni itekako "vrući" sukobi - od Vijetnama, Koreje, Bliskog istoka, brojnih pučeva i prevrata u Europi i Latinskoj Americi - ali isti nikada nisu zahvatili dva ključna igrača. Sukobi su se odvijali na krvavoj šahovskoj ploči, ali nikada jedan igrač nije ustao i ošamario drugoga preko stola. Sve do jučer.
Po prvi put smo svjedočili napadu NATO snaga na Rusiju i više ništa nakon toga ne može biti isto. Govoriti da su dva rivala ovog puta bila preblizu i da se to moralo desiti, jednostavno nije opravdanje. Bili su i ranije blizu, gledali su se kroz nišane desetljećima, ali ovakvo što nije se još desilo.
Tursko obaranje ruskog bombardera Su-24 bio je napad, pravi napad, ne napad iz predostrožnosti, straha ili obrane. Svi detalji upućuju na to. Da je ruski zrakoplov zaista uletio u turski zračni prostor i da ga je Turska odlučila nekakvim vojnim protokolom, automatizmom, rušiti, onda bi odmah, iste minute, kontaktirali Moskvu i rekli: "Desilo se nešto gadno, ali evo zašto se desilo...". Turska, koja redovno krši zračne prostore Sirije, Iraka, Grčke... morala je tako reagirati.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
