Već dugo Bliski istok nije bio u fazi ovakvih previranja kao što je danas, no period koji slijedi mogao bi biti veći i važniji od svega što se do sada moglo vidjeti. Dakako, Bliski istok je desetljećima sinonim za nestabilnost i sukobe, no u usporedbi s današnjim zbivanjima, neki raniji periodi doimali su se relativno stabilnijima.
Sukobi su uvijek, negdje, trajali. Uvijek su promjene bile negdje u zraku, ali danas možda po prvi put imamo situaciju da su promjene - na bolje ili na gore - moguće gotovo svugdje. Koja vlada, režim, ustroj se na današnjem Bliskom istoku uopće doima stabilno? Možda eventualno vječno diplomatski Oman, oaza u moru kaosa, no sve drugo je iznimno nestabilno.
Sjever Afrike je kaotičan, Libija bi uskoro mogla postati teatar jednog velikog rata koji će privući vanjske aktere. Egipat se još oporavlja od dva velika prevrata i suočava se sa sve većim prijetnjama radikala, kako na Sinaju tako i na ulicama Kaira.
Kada zaokrenemo sa Sjeverne Afrike na onaj tradicionalni Bliski istok, sve je još kaotičnije. Čak i Izrael, čija se uloga doimala toliko nepromjenjivom, ima pred sobom velike izazove - uz svu apsolutnu podršku SAD-a počeo je znatno gubiti istu u Europi. Švedska, Britanija, druge zemlje, mnoge se počinju okretati ideji o nezavisnoj Palestini, a i sve glasnije se spominje 2016. kao rok za povlačenje izraelskih trupa s okupiranog prostora nakon više desetljeća.
Možda Izraelu ne prijete drastične unutarnje promjene, kao nekim drugim zemljama, no proces koji se ipak okreće prema Palestincima učiniti će to da Izrael više nikada neće biti isti. Zemlje poput Izraela oslanjaju se na određene paradigme, a okupacija je postala izraelska "vrednota" čijim prekidom bi neminovno došlo do velikih i fundamentalnih promjena u samom Izraelu.
Zanimljivo je primijetiti da i SAD, glavni saveznik Izraela, osjeća neminovnost tih promjena pa smo tako ove godine imali pokušaj medijacije između Palestinaca i Izraelaca od strane američkog državnog tajnika Johna Kerrya. Potez je bio potpuni debakl te je završio brutalnim izraelskim napadom na Pojas Gaze. Dakako, formalni razlozi za sukob su drugačije prirode, no nema sumnje da je ovim putem Izrael SAD-u na neki način poslao poruku, poruku neslaganja s njihovom politikom i ponuđenim rješenjima.
Ovo nije jedini slučaj da SAD doživljava otpor koji se šalje vrlo brutalnim i krvavim porukama. Taj trend se naročito ponavlja otkako je na funkciji državni tajnik John Kerry koji je na neki način postao pravi tragičar - u svakom smislu te riječi.
"Poruka" je SAD-u prije Izraela poslana i iz Egipta. Nove egipatske vlasti, predvođene Abdelom Fattahom al-Sisijem, nikako se nisu slagale s američkim prijedlozima za organizaciju post-Morsi Egipta. Točnije, nikako se nisu slagali s opstankom Muslimanske Braće kao vitalne političke stranke i moćne oporbe. Kerry je bio čest gost u Kairu tih dana, kao i drugi visoki Zapadni dužnosnici (primjerice Catherine Ashton), no rezultat njegovih napora je i ovdje završio krvavo.
Fizička eliminacija Muslimanske Braće u Kairu, gušenje pro-Morsi prosvjeda u krvi, također je bila i poruka SAD-u, da se njihove "sugestije" o budućem ustroju zemlje neće tolerirati.
Nešto slično ranije se desilo i u Iraku. Tamo je SAD također urgirao za jedno sasvim drugačije, političko, rješenje kada su buknuli masovni prosvjedi sunita na prostoru zapadne provincije Anbar. Na vlasti je tada još bio premijer Nouri al-Maliki. Još jedan pokolj i još jedna vrlo direktna poruka SAD-u.
Naravno, neki će reći kako u svim ovim primjerima postoji jedna politička konstantna, jedno suptilno američko urgiranje za politički Islam sunitskog pravca. Tu su i toliko prepoznatljivi zaokreti, primjerice u Iraku, gdje je šijitska politička elita preuzela vlast u zemlji upravo zahvaljujući SAD-u. Washington je znao da sektaška dimenzija zasigurno vodi u probleme, no tamo im to nije bilo bitno. Kasnije se okreću drugoj struji i nastoje stvari "izbalansirati", ali takvi pokušaji završavaju još i gorim posljedicama (ISIL je jedna od njih).
No, i ta konstantna nije toliko stabilna. Novi veliki preokreti upravo se događaju ili barem izgleda da se prema njima ide. Najbolji mogući primjer toga je aktualna Bitka za Kobani, kurdski grad na sjeveru Sirije. SAD sada već otvoreno koordiniraju vojne akcije s Kurdima - i to ne bilo kojim Kurdima, već ogrankom PKK-a, Radničke Stranke Kurdistana koju turska vlast smatra svojim najvećim neprijateljem.
U isto vrijeme, dok se upravo kuju temelji jedne potencijalno snažne nove američko-kurdske alijanse koja prelazi granice lojalnog Iračkog Kurdistana, Turska na razne načine pokazuje kako je ISIL za njih tek sekundarna prijetnja, ako i to.
Predsjednik najveće turske oporbene stranke otvoreno govori kako vlasti surađuju s ISIL-om , no na Zapadu je ovo još uvijek velika tabu tema. Kako i ne bi bila, jer ako se o ovome počne govoriti javno mogli bismo dobiti zaključke da SAD i Turska gotovo da ratuju jedna protiv druge putem posrednika na sjeveru Sirije.
Što je Turska učinila blokadom granice prema gradu Kobani tako da borci ne mogu dobiti pojačanje niti u ljudstvu niti u oružju? Bez obzira što Ankara ili bilo tko drugi danas govorio, ovim potezom data je prednost ISIL-u, ekstremistima je prepušten Kobani. Kada su stvari postale jasne, tj. kada je postalo jasno da je ovo još jedna u nizu poruka SAD-u, u ovom slučaju iz Turske, SAD su naglo pojačali zračne napade na ISIL u Kobaniju dok su samo dva dana ranije tvrdili kako nažalost ne mogu učiniti više zbog "nedostatka obavještajnih informacija".
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
