Dugo vremena je Afrika sanjala stvoriti jednu slobodnu trgovačku zonu koja će se protezati od Aleksandrije do Cape Towna. Sada je to postala stvarnost, barem u konvenciji. Većina od 55 zemalja afričkog kontinenta potpisalo je 21. ožujka u Kigaliju dva pakta kojima se smanjuju carine i dozvoljava slobodno kretanje ljudi. Ovo je, prema pobornicima slobodne trgovine, najveći korak u suvremenoj povijesti Afrike. Osim što su afričke zemlje odbacile trenutačni trend sve većeg protekcionizma u svijetu, vidljivog u politici America First američkog predsjednika Donalda Trumpa i protekcionističkih kvota Europske unije, potpuna implikacija ovih dogovora može stvoriti najveće svjetsko slobodno tržište i osloboditi Afriku povijesne ovisnosti o neafričkim zemljama.
U Africi živi oko 1,2 milijardi ljudi, koji su povezani povijesnim iskustvom kolonizacije i još uvijek postojećom ovisnošću o stranoj pomoći. Trgovina je na niskim granama. Samo 16 posto afričkog uvoza i izvoza događa se među afričkim državama; u usporedbi, 70 posto vanjskotrgovinskog prometa Europe je među europskim zemljama. Integriranjem svojih gospodarstava Afrika ima nadu u kraj te ovisnosti o izvozu robe u bogate nacije i potencijalno može razviti svoju proizvodnju. Procjene su da će ova dva pakta povećati trgovinu na 35 milijardi dolara do 2020. godine.
Ujedno je to korak zasnivanja povjerenja i jednakosti među Afrikancima. Kada skupine država otvore svoje granice za robu i usluge, tada poslovanje više nije pitanje nužne dobiti i nužnog gubitka. Postoje dugoročne beneficije proširenog tržišta, a ne kratkoročni gubitci u carinskom prometu. Ipak, strah od unutrašnje afričke trgovine zaustavilo je jedanaest zemalja od potpisivanja glavnog ugovora, Dogovora o kontinentalnoj slobodnoj trgovini. Među njima su Nigerija i Južnoafrička Republika, koje spadaju u red najsnažnijih afričkih gospodarstava (ostale zemlje koje nisu potpisale su Benin, Bocvana, Burundi, Eritreja, Gvineja Bissau, Lesoto, Namibija, Sijera Leone i Zambija). Oni se boje kako će njihova vlastita industrija patiti kada se krene obilježavati roba s oznakom 'Made in Africa'. Unatoč tome, pregovori su na putu da se riješe i ti problemi, jer je želja za jednim tržištem jaka. Južnoafrički predsjednik Cyril Ramaphosa čak je predložio stvaranje jedinstvene valute kao što je euro u Europskoj uniji. To nije toliko čudno s obzirom da je Afrička unija, međunarodno tijelo koje okuplja 55 afričkih zemalja, gledalo na iskustvo Europske unije u stvaranju ovakvog trgovinskog dogovora.
Predstavnici 44 zemlje prihvatilo je u Kigaliju osnivanje zone slobodne trgovine do kraja ove godine. Dogovor osigurava slobodno kretanje roba, ukidanje 90 posto carinskih tarifa te prekogranične usluge. Takvi trgovinski uvjeti sada pokrivaju samo deset posto afričkih trgovinskih razmjena, posebice zbog slabe infrastrukture, strukture proizvodnje u tim zemljama koja se zasniva najčešće na sirovim materijalima i nedovršenim proizvodima, snažnog protekcionizma i pravnih prepreka. Rješavanje ovih strukturnih problema je potrebno za stvaranje uvjeta gospodarskog razvoja Afrike. U nedavnoj prošlosti je dolazilo do stvaranja manjih i regionalnih trgovačkih i političkih blokova, koji su se često preklapali i duplicirali. Tako danas u Africi postoje Arapska liga, Istočnoafrička zajednica (EAC), Zajednica sahelsko-saharskih zemalja (CENSAD), Zajedničko tržište za Istočnu i Južnu Afriku (COMESA), Razvoja zajednica Južne Afrike (SADC), Ekonomska zajednica zapadnoafričkih zemalja (ECOWAS), Ekonomska zajednica srednjoafričkih zemalja (ECCAS), Zapadnoafrička gospodarska i monetarna unija (UEMOA), Međuvladino tijelo razvoja (IGAD), Gospodarska i monetarna zajednica središnje Afrike (CEMAC), Zapadnoafrička monetarna zona (WAMZ), Južnoafrička carinska unija (SACU), Arapska magrebska unija (AMU), Unija rijeke Mano (MRU), Ekonomska unija zemalja Velikih jezera (CEPGL), te Uprava Liptako-Gourma (LGA).
Susret u Kigaliju želi stvoriti nešto puno više, na daleko boljoj, kontinentalnoj razini. To će pomoći koordinaciji postojećih regulacija i otvoriti sasvim nove prilike integracije. Zahvaljujući ovom sporazumu, države mogu početi pregovarati o harmonizaciji politika vezanih za ulaganja, konkurentnost i zaštitu intelektualnog vlasništva. Ujedno je 27 zemalja na summitu potpisalo protokol o slobodnom kretanju ljudi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
