Operacija Sinjavino, kolovoz-rujan 1942.
Budući da su se njemačke trupe uspješno probijale istočnom Ukrajinom dalje na istok, tijekom ljeta 1942. Nijemci su započeli planirati nove ofenzive u području Lenjingrada gdje su posljednjih mjeseci očajnički odbijali ruske kontranapade. Jedan cilj je bio uništiti veliki ruski mostobran oko Oranienbauma koji je bio opskrbljivan preko Finskog zaljeva s utvrđenog otoka Kronštadta. Von Mansteinova 11. Armija sa šest divizija je bila premještena s Krima zajedno s masivnim opsadnim topovima Dora, Gamma i Karl kako bi pomogla smrskati Kronštadt i možda Lenjingrad također. Pri kraju srpnja 1942. to je postala Operacija Nordlicht. 23. kolovoza, Hitler je dao neuobičajenu odluku, tj. dozvolio je Mansteinu da čini što god hoće s ciljem povezivanja s Fincima i uništenja Lenjingrada. Rusi su jasno naslutili njemačke namjere. Stavka je naredila ponovnu uspostavu Fronta Volhov pod zapovjedništvom Kirila Mereckova i Lenjingradskog Fronta sada pod zapovjedništvom Leonida Govorova kako bi se preduhitrio njemački napad i ako je moguće razbila opsada grada.
Ovaj pokušaj razbijanja 'željeznog prstena' je stigao manje nakon dva mjeseca od uništenja 2. Armije iako je postrojba ponovo osnovana. Glavna ofenziva je trebala započeti 28. kolovoza, samo pet dana nakon što je Manstein bio kod Hitlera i primio zapovijedi, no Govorov je dobio zapovijed da osigura mostobrane preko Neve prije toga, točnije 19. kolovoza.
Govorovljevi početni napadi izvan Lenjingrada su propali, ali su uspjeli odvratiti Nijemce. Glavna ruska napadačka postrojba je bila 8. Armija, dio Mercekovljevog Volhov Fronta, pod zapovjedništvom major-generala Filippa Starikova. Ona je napala u 2 sata i 10 minuta 27. kolovoza probivši se između dvije njemačke pješačke divizije i brzo oslobađajući Tortolovo. Do 31. kolovoza bila je samo sedam kilometara udaljena od rijeke Neve. Nijemci su mogli vidjeti što Rusi namjeravaju i bili su uplašeni da bi Operacija Nordlicht mogla biti ometena. Dvije divizije Wehrmachta su bile premještene s planiranih položaja kako bi odbile ofenzivu Sinjavino i Hitler je također premjestio 3. Brdsku diviziju koja je premještena iz Norveške u Finsku morem.
Do 12. rujna četiri divizije izdvojene za konačni napad na Lenjingrad su bile premještene a nacistički vođa je bio bijesan radi 'užasnog razvoja' situacije. U međuvremenu, Mereckov je nagomilavao unutra više postrojbi kako bi održao 8. Armiju i uspio probiti put za njeno izvlačenje uključujući većinu ponovo osnovane 2. Armije. Iako je Stavka naredila ruskim trupama da se povuku na startne pozicije 12. rujna one su uspjele pokvariti Hitlerove planove. Ogorčeni Führer naredio je Mansteinu da sredi situaciju.
Opet su Nijemci koristili 'obrambena kliješta', napadajući sa sjevera i juga prema Gaitolovu kako bi se presjekao prednji dio ruskih snaga koje su došle blizu Nevi. Još jednom, džep, Sinjavino džep je bio kreiran. Njemačka obrambena kliješta su se zatvorila oko Gaitolova 25. rujna uhvativši u klopku većinu 8. i 2. sovjetske armije. 29. rujna Mereckov je naredio ostacima svojih snaga da se povuku. Tražio je dozvolu da pokrene još jednu ofenzivu, ali su mu rekli 'ne'. Dva sovjetska fronta izgubila su 114 000 vojnika uključujući 40 085 mrtvih. Ipak i Nijemci su pretrpjeli 26 000 žrtava. Premda se gubitak većine od dvije armije (uključujući 2. Armiju po drugi put) može čini neobazrivim, Operacija Sinjavino, koja čak nije zapisana posebno u ruski dnevnik operacija, frustrirala je i omela njemačke nade da bi mogli zauzeti Lenjingrad.
Sinjavino ofenziva, kolovoz-rujan 1942.
Nepokoreni grad
Kako bi se zadržao moral u Lenjingradu kazališta i orkestri su nastavili raditi sve dok su mogli. Skladatelj Dmitrij Šostakovič je napisao početne nacrte slavne 7. simfonije koja će postati poznata u cijelom svijetu kao Lenjingradska zbog zvukova koji podsjećaju na granate i bombe. U listopadu 1941. Šostakovič je izvučen iz opkoljenog grada kako bi mogao završiti djelo u sigurnosti Kujbiševa (danas Samare). Prva tri stavka su napisana u Lenjingradu. U Kujbiševu je prvi put izvedena 7. simfonija u ožujku 1942. Kako bi uvjerili Lenjingrađane, Rusiju, Saveznike i Nijemce da je Lenjingrad nepokoreni grad, sovjetske vlasti su posegnule za živopisnim komadom psihološkog rata. Glazbena postava za izvođenje simfonije je pozvana s bojišta a u to vrijeme mnogi glazbenici su bili mrtvi ili ranjeni. Postava je došla u blokirani grad krajem lipnja. Nakon šest tjedana proba, 9. kolovoza Lenjingradska filharmonija je bila spremna odsvirati koncert.
Bilo je svjetala u lusterima iako su prozori bili zatvoreni šperpločom. Poručnik-general Govorov koji je zapovijedao Lenjingradskim Frontom bio je u gledalištu u najboljoj odori s partijskim sekretarom Kuznjecovim. Mnogo vojnika i mornara imalo je karte i oni su nosili odore. Svi ostali civili su bili u svojim najboljim odijelima ili svilenim haljinama. Dok su akordi postajali glasniji, u sporoj, ali neumoljivoj snazi i intenzitetu, njemački general Friedrich Ferch, zapovjednik osoblja 18. Armije, počeo je dobivati izvješća da njegovi vojnici slušaju koncert putem radio prijenosa. Izvedba se prenosila duž cijelog SSSR-a i Europe, ali i u Sjedinjenim Američkim Državama. Šostakovič je posvetio 7. simfoniju Lenjingradu i ona je postala umjetnički simbol sovjetskog otpora njemačkom nasilju. Nijemci su kasnije zabranili izvođenje simfonije na teritoriju pod njihovom kontrolom. No u tom trenutku Ferch je osjetio priliku. Naredio je svojoj dalekometnoj artiljeriji da utiša filharmoniju.
No, Govorov ga je preduhitrio. Opsada Lenjingrada je uvelike bila artiljerijska bitka. Nijemci su znali gdje se točno nalazi koja zgrada. Njihov raspored bombardiranja je uvijek gađao ljude koji su išli u kazalište. Međutim, Rusi su uvijek bili dobri topnici i Govorov, koji je bio specijalist u kontra-artiljerijskoj paljbi, utišao je neprijateljske topove svojima pošto je znao gdje se točno nalaze njemačke baterije. Dok je veličanstvena simfonija svirala, masovna i precizna ruska artiljerijska vatra zasula je njemačke topove. Nema sumnje oko toga. Ferch je naredio početni njemački napad, ali svi svjedoci - cijela elita Lenjingrada je bila nazočna na koncertu - tvrde da nijedna njemačka granata nije pala nigdje blizu koncertne dvorane. Dok je cijeli glazbeni orkestar svirao povećavajući glasnoću izvedbe, i 'vojni orkestar' se također pridružio. Tj. kopnena artiljerija i ratni brodovi Baltičke flote izvanredno su usmjerili i izbacivali vatru na njemačke položaje. Moralne i tjelesne komponente ruske duše i borbene moći stopile su se u harmoniju i njemački topovi bili su tihi.
Premijera Šostakovičeve 7. simfonije u Lenjingradu, kolovoz 1942.
Situacija krajem 1942. i početkom 1943.
14. listopada 1942. Vrhovno zapovjedništvo njemačke kopnene vojske OKH naredilo je Armijskoj skupini Sjever da usvoji obrambene postave za zimu. Operacija Nordlicht (Polarna svjetlost) koja je imala svrhu zauzeti Lenjingrad ostala je opcija za budućnost, ali 20. studenog Mansteinovoj 11. Armiji naređeno je da ode na jug i pomogne se oduprijeti sovjetskoj protuofenzivi kod Staljingrada koja je iznenadila njemačke i osovinske trupe prethodnog dana. Na početku godine 1943. stanje u i oko Lenjingrada nije bilo loše kao ranije i prijetnja velike njemačke ofenzive je opala. Ipak, grad je bio još uvijek izoliran od ostatka zemlje osim tankih prometnih komunikacija iznad i ispod leda koje su bile izložene naletima njemačke artiljerije i zračnih napada. Nadalje, njemačka artiljerija je bila dovoljno blizu da bombardira ledenu cestu preko jezera Ladoga. Stavka je bila odlučna da dokrajči opsadu ili da barem otvori efikasnu kopnenu rutu i da odbaci Nijemce dalje od grada.
8. studenog 1942. sovjetske vlasti su obilježavale 25. godišnjicu Oktobarske revolucije. Primanje je održano u Smoljni Institutu sada osvijetljenom zahvaljujući električnoj energiji koja je prolazila podvodnim kabelom. U svome govoru koji je radio prijenosom prenošen iz Moskve, Staljin je izjavio da će uskoro biti 'praznik na našim ulicama'. To je bio nagovještaj nadolazeće protuofenzive kod Staljingrada. Govorov je primio visoko važni telefonski poziv iz Moskve. Na telefonu je bio Staljin i bio je karakteristično kratak: 'Nastavite s ratnom igrom broj pet'.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.