Opsada, zima i glad uzimaju svoj danak
Lenjingrađani su umirali u tisućama. Izgladnjelost i hladnoća oslabjeli su sve. Otpor zarazama je smanjen. Najslabiji su umrli prvi: starci i dojenčad, zatim žene i djeca. Podlegli su istom crnom ciklusu. Prvo su oslabjele ruke i noge, a potom je tijelo postajalo ukočeno i cirkulacija krvi se smanjila. U zadnjim etapama distrofije srce je prestalo kucati. Ljudi su umirali za njihovim radnim stolovima i strojevima. Umirali su dok su prolazili gradom. Oni koji još nisu preminuli promatrali su izraz lica umrlih. Širom otvorene oči buljile su beživotno. Koža je bila čvrsto stegnuta na licu, neprirodno zategnuta i sjajna, prekrivena ranama. Sve masnoće su bile isisane iz ljudskih tijela. Obitelji su činile patetične napore kako bi odale počast mrtvima, ali ponekad nitko nije imao snage da vuče male drvene sanjke do groblja.
Jedan je liječnik zabilježio posjet jednoj obitelji u siječnju 1942.:"Moje su oči promatrale grozan prizor. Soba u tami bila je prekrivena mrazom s lokvama vode na podu. Preko nekoliko stolica ležao je leš 14-godišnjeg dječaka. U dječjoj kolijevci bio je drugi leš sićušnog dojenčeta. Na krevetu je ležala vlasnica sobe - mrtva. Na strani do nje, trljajući čeljust ručnikom stajala je njezina najstarija kći... U jednom danu izgubila je svoju majku, sina i brata koji su umrli od gladi i hladnoće."
Osim od gladi, ljudi su u nezagrijanim kućama trpjeli i od hladnoće. Palili su pokućstvo i knjige, ali to nije dugo trajalo. Prema riječima jednog svjedoka:"Da bi napunili prazne želuce, da bi smanjili muke izazvane glađu, ljudi su pronalazili nevjerojatne nadomjestke: pokušavali su hvatati vrane, mačke ili pse koji su na neki način preživjeli glad: kopali bi po ormarićima za lijekove u potrazi za ricinusovim uljem, uljem za kosu, vazelinom ili glicerinom; priređivali bi juhu ili želatinu od stolarskog ljepila (ostruganog s tapeta ili s oštećenog namještaja). Međutim, nisu svi ljudi tog golemog grada imali takve dodatne izvore hrane."
Prema riječima još jednog svjedoka: "Gotovo je bilo nemoguće dobiti lijes. Stotine leševa bilo je napušteno na grobljima ili u njihovoj blizini, obično zamotani samo u platno... Vlasti bi zakopavale sve te napuštene leševe u zajedničke grobnice. Grobnice su kopale grupe civilne obrane uz upotrebu eksploziva. Ljudi nisu imali snage da u smrznutoj zemlji kopaju grobove... 7. siječnja 1942. Izvršni komitet lenjingradskog sovjeta spomenuo je da su leševi razasuti po čitavom gradu i da pune mrtvačnice i prostore groblja. Neke su pokapali na drevne načine ne mareći za osnovna pravila higijene."
Lokalni patriotizam i željezna disciplina, što ih je dijelom vlast silom provela, objašnjavaju kako doista nije bilo nereda niti pobuna zbog gladi. Iz izjave šefa lenjingradske partijske ...
Lenjingrađani su umirali u tisućama. Izgladnjelost i hladnoća oslabjeli su sve. Otpor zarazama je smanjen. Najslabiji su umrli prvi: starci i dojenčad, zatim žene i djeca. Podlegli su istom crnom ciklusu. Prvo su oslabjele ruke i noge, a potom je tijelo postajalo ukočeno i cirkulacija krvi se smanjila. U zadnjim etapama distrofije srce je prestalo kucati. Ljudi su umirali za njihovim radnim stolovima i strojevima. Umirali su dok su prolazili gradom. Oni koji još nisu preminuli promatrali su izraz lica umrlih. Širom otvorene oči buljile su beživotno. Koža je bila čvrsto stegnuta na licu, neprirodno zategnuta i sjajna, prekrivena ranama. Sve masnoće su bile isisane iz ljudskih tijela. Obitelji su činile patetične napore kako bi odale počast mrtvima, ali ponekad nitko nije imao snage da vuče male drvene sanjke do groblja.
Jedan je liječnik zabilježio posjet jednoj obitelji u siječnju 1942.:"Moje su oči promatrale grozan prizor. Soba u tami bila je prekrivena mrazom s lokvama vode na podu. Preko nekoliko stolica ležao je leš 14-godišnjeg dječaka. U dječjoj kolijevci bio je drugi leš sićušnog dojenčeta. Na krevetu je ležala vlasnica sobe - mrtva. Na strani do nje, trljajući čeljust ručnikom stajala je njezina najstarija kći... U jednom danu izgubila je svoju majku, sina i brata koji su umrli od gladi i hladnoće."
Osim od gladi, ljudi su u nezagrijanim kućama trpjeli i od hladnoće. Palili su pokućstvo i knjige, ali to nije dugo trajalo. Prema riječima jednog svjedoka:"Da bi napunili prazne želuce, da bi smanjili muke izazvane glađu, ljudi su pronalazili nevjerojatne nadomjestke: pokušavali su hvatati vrane, mačke ili pse koji su na neki način preživjeli glad: kopali bi po ormarićima za lijekove u potrazi za ricinusovim uljem, uljem za kosu, vazelinom ili glicerinom; priređivali bi juhu ili želatinu od stolarskog ljepila (ostruganog s tapeta ili s oštećenog namještaja). Međutim, nisu svi ljudi tog golemog grada imali takve dodatne izvore hrane."
Prema riječima još jednog svjedoka: "Gotovo je bilo nemoguće dobiti lijes. Stotine leševa bilo je napušteno na grobljima ili u njihovoj blizini, obično zamotani samo u platno... Vlasti bi zakopavale sve te napuštene leševe u zajedničke grobnice. Grobnice su kopale grupe civilne obrane uz upotrebu eksploziva. Ljudi nisu imali snage da u smrznutoj zemlji kopaju grobove... 7. siječnja 1942. Izvršni komitet lenjingradskog sovjeta spomenuo je da su leševi razasuti po čitavom gradu i da pune mrtvačnice i prostore groblja. Neke su pokapali na drevne načine ne mareći za osnovna pravila higijene."
Lokalni patriotizam i željezna disciplina, što ih je dijelom vlast silom provela, objašnjavaju kako doista nije bilo nereda niti pobuna zbog gladi. Iz izjave šefa lenjingradske partijske ...
