Nacistička strategija
Kad nisu uspjeli osvojiti Lenjingrad na juriš, njemačko zapovjedništvo je očekivalo da će se grad uskoro predati radi gladi. Značajno je da je Adolf Hitler naredio da se ne prihvati nikakva kapitulacija i da grad valja 'zbrisati s lica Zemlje', jer bi Lenjingrad zbog izbijanja epidemije, a i radi toga što je bio miniran, predstavljao dvostruku opasnost za sve vojnike koji bi u njega ušli. Naredba iz Führerovog stožera, datirana 7. listopada 1941., koju je potpisao general Alfred Jodl, ponavljala je Hitlerovu zapovijed da se ne prihvati kapitulacija 'ni Lenjingrada ni Moskve'. Ako se izbjeglice iz Lenjingrada približe njemačkim linijama moraju se otjerati vatrom, ali valja pozdraviti svaki bijeg 'osamljenih pojedinaca' na istok kroz male otvore u blokadi jer bi to povećalo rasulo u istočnoj Rusiji. U ovoj naredbi također je stajalo da Lenjingrad treba bombardiranjem iz zraka i artiljerijskom vatrom sravniti sa zemljom.
Niti nacisti nisu mogli ignorirati međunarodno mišljenje jer su pod opsadom držali više milijunski grad s ogromnom povijesnom i kulturnom baštinom. Iako su Sjedinjene Države još uvijek bile neutralne u ratu, američki Crveni križ je započeo kampanju u korist SSSR-a, a Nijemci su saznali za to. Budući da su američki humanitarci planirali doći u Lenjingrad, Nijemci su očekivali da se Njemačku prikaže barbarskom u SAD-u putem fotografija i video zapisa snimljenih u Lenjingradu. Nijemci su zato razmatrali mogućnost da predsjednik Franklin D. Roosevelt podnese prijedlog da preuzme odgovornost za stanovništvo Lenjingrada ili kroz opskrbu stanovnika ili evakuacijom u svoj dio svijeta. Takva ponuda nikad nije učinjena. Ideja evakuacije ruskog drugog najvećeg grada u SAD ili Kanadu bila bi jedan od najambicioznijih izbjegličkih projekata ikad poduzetih. Također bi prouzročila velike probleme na početku Hladnog rata. Nijemci su zaključili da takvu ponudu treba odbiti i smatrati je promidžbom.
Dolazi Žukov
Na dan opkoljavanja grada, sovjetski diktator Josif Staljin je poslao generala Georgija Žukova u Lenjingrad kako bi istražio aktualnu krizu. Pošto je Lenjingrad bio opkoljen sada je zadatak njemačkih armija bio da što čvršće stegnu obruč. Slikovito govoreći, Žukov nije razbio obruč ali ga je uspio olabaviti. Jedva je zrakoplovom stigao do Lenjingrada jer su njemački lovci harali nebom. Odmah je otrčao do Smoljni Instituta gdje je gradski ratni komitet imao zasjedanje. Obrambene crte su bile u krizi i loše su zadržavale napadače. U boljem stanju su bile unutarnje crte obrane. Gradom je zapovijedao Vorošilov poslan od Staljina u kolovozu. Svi su ga smatrali nesposobnim vojnim zapovjednikom, čak i Staljin, ali je Vorošilov bio tu da implementira političku volju kao stari partijski lisac. Pravi posao je obavljao Andrej Ždanov, lokalni popularni i slobodnomisleći komunist kojeg je narod volio. Žukov je slušao, promatrao i vratio se u Moskvu. Sve dok Staljin nije saznao da Hitler ne namjerava osvojiti grad već ga izložiti opsadi, naređeno je Žukovu koji je preuzeo funkciju Vorošilova, da brani grad do zadnjeg daha.
Žukov je imao mnogo posla, ali se bacio na njega s požrtvovnošću. Na neki način dobar posao je već bio obavljen. Do početka kolovoza 467 tisuća građana je evakuirano, uključujući 216 tisuća djece. Do kraja mjeseca brojke su dosegnule razinu od 636 tisuća uključujući više od 100 tisuća izbjeglica iz Baltičkih zemalja. Iako su postojali planovi da se evakuira dodatnih pola milijuna žena i djece njih je zaustavilo njemačko napredovanje. Nekih 36 tisuća radnika je bilo dnevno uvježbavano i naoružano s 22 tisuće pušaka i strojnica spremnih braniti grad za svaku ulicu.
Početkom listopada 1941. Nijemci su napustili nadu da će na juriš zauzeti Lenjingrad. Grad i veći dio lenjingradske prevlake je i dalje ostao u ruskim rukama i vezivao je za sebe njemačku armiju (Armijska grupa Sjever pod zapovjedništvom Rittera von Leeba) koju su Rusi procijenili na 300 tisuća vojnika. Sovjetske vlasti na čelu sa Žukovom su nastavile gradnju vatrenih točaka i bunkera gotovo u svakoj kući i u prosincu. U tom poslu je angažirano 10 tisuća vojnika i 75 tisuća civila. U samom Lenjingradu postavljeno je 17 tisuća vatrenih točaka u kućama i izgrađeno je preko 4 000 bunkera te 24 km barikada. Snažne obalne baterije, pomorska i kopnena artiljerija postavljene su neposredno oko grada, a Baltička je flota bila od neprocjenjivog značaja. Čak je i top krstarice Aurora kojim je 1917. dan znak za juriš na Zimski dvorac sada stajao na uzvisini Pulkovo južno od Lenjingrada. Žukov je naredio se se protuzračni topovi koriste kao antitenkovsko oružje po uzoru na Nijemce.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
