U Drugom svjetskom ratu bilo je mnogo tragedija i patnji. Američko bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki je u jednoj noći ubilo desetke tisuća ljudi, a stotine tisuća unesrećilo za čitav život. U Dresdenu je u veljači 1945. u dvije noći ubijeno oko 25 tisuća muškaraca, žena i djece. Kod Staljingrada je 23. kolovoza 1942. poginulo oko 40 tisuća ljudi. Tragediju predstavlja i munjeviti zračni napad na London i razaranje Coventryja gdje je samo u jednoj noći poginulo 700 ljudi. Nacistički logori su mučili i ubijali nepoćudne ljude na dotad neviđeno sofisticirane načine. U antipartizanskim operacijama Wehrmachta i SS-a u Ukrajini i Bjelorusiji su stradavala cijela sela i obitelji, često bez razloga.
Međutim, opsada Lenjingrada u kojoj je poginulo više od milijun ljudi je nešto sasvim posebno. Lenjingrad ne predstavlja samo veliku tragediju već i veliku oružanu bitku. Od 8. rujna 1941. do 27. siječnja 1944. vodila se najduža opsada jednog velikog više milijunskog grada u Drugom svjetskom ratu, a to je uostalom i jedna od najvećih vojnih opsada u povijesti čovječanstva. Definitivno, najznačajnija.
U rujnu 1941. njemačka vojska je zajedno s Fincima odrezala od svijeta gotovo tri milijuna ljudi i osudila ih na strah, teror, izgladnjivanje, patnju ili jednostavnije formulirano: pakao na zemlji. No, građani stare ruske prijestolnice sve su izdržali da bi na kraju pobijedili okupatora. Ovo je velika priča o jednoj od najvećih bitaka Drugog svjetskog rata u kojoj su Wehrmacht i Crvena armija pokazali sve što su znali, ali i priča o hrabrosti i požrtvovnosti Lenjingrađana.
Lenjingrad prije rata
Grad smješten na rijeci Nevi, na vrhu Finskog zaljeva, na Baltičkom moru osnovan je od strane ruskog cara Petra Velikog 27. svibnja 1703. pod imenom Sankt-Peterburg. 1914. ime je promijenjeno u Petrograd, a 1924. u Lenjingrad, da bi 1991. vraćeno izvorno ime St. Peterburg. Između 1713. i 1728. i od 1732. do 1918. St. Peterburg bio je glavni grad Rusije. Nakon Oktobarske revolucije, 1918. središnja vladina tijela su se preselila u novu prijestolnicu Moskvu.
S kejevima na Nevi, mostovima, Zimskom palačom, Ermitražom, desecima palača, Admiralitetom, Isaakovskim soborom, Brončanim konjanikom (znamenitim kipom Petra Velikog), Nevskim prospektom, Ljetnim vrtovima i kanalima s njihovim svinutim granitnim mostovima, bio je i ostao jedan od najljepših gradova na svijetu. Često je nazivan Venecijom sjevera. Tijekom dva stoljeća nije bio samo ruska prijestolnica već i njezino najveće kulturno središte. Nijedan ruski grad nije imao toliko književnih udruženja kao Petrograd. Puškin, Gogolj, Dostojevski, Inokentij Anenski, Blok i Ana Ahmatova, a to su samo neki najvažniji, nikada ne bi bili ono što jesu da nije bilo tog nezaboravnog grada. Puškinu tako blistav u svojoj veličini, ljupkosti i skladu. Gogolju, piscu Nosa i Dostojevskom, autoru Idiota i Zločine i kazne, tajanstven, zlokoban, nadrealističan.
Petrograd je mjesto gdje su buknule dvije revolucije 1917. Sljedeće godine sovjetska je vlada preselila glavni grad u Moskvu, i tri ili četiri godine nakon toga Petrograd je gotovo bio grad na umoru, siromašniji od mnogih drugih. Od 1919. do 1921. iz njega je pobjeglo više od polovice stanovništva, a od onih koji su ostali mnogo tisuća je umrlo od gladi. Stoga za Lenjingrad tijekom rata glad nije bila ništa novo. Međutim, 1924. počela je njegova obnova, ponajprije oživljavanje industrije, pa je 1941. opet postao industrijsko i kulturno središte i najveće obrazovno središte Sovjetskog Saveza s razmjerno većim brojem studenata od bilo kojeg drugog grada.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
