Turski premijer Binali Yildirim je 29. ožujka, dan prije dugo očekivanog posjeta američkog ministra vanjskih poslova Rexa Tillersona Ankari, dramatično objavio da je Operacija Eufratski štit uspješno završena. Radi se o turskoj vojnoj operaciji u sjevernoj Siriji koja je započela nakon što su Kurdi zauzeli strateški važan grad Manbidž, a s ciljem sprječavanja spajanja dva kurdska kantona koje kontrolira kurdska Stranka demokratskog jedinstva s Afrinom. Glavni cilj operacije nije nikada bio odbacivanje Daeša, već spriječiti veću kurdsku prijetnju Erdoganovoj nacionalističkoj Turskoj. Ova operacija ipak nije posve gotova, ako se pogleda cilj kakav je krajem veljače odredio turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu. Nakon što je oslobođen od Daeša al-Bab, Turci su najavili da će se operacija nastaviti prema oslobađanju Manbidža i potom Rake. Ne samo Cavusoglu, već i ultimativni 'Gazda', turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, opetovano su ukazivali na namjeru otklona kurdskih Sirijskih demokratskih snaga (SDF) i Narodnih zaštitnih jedinica (YPG) iz Manbidža i postati glavnim saveznikom Washingtonu u konačnom naletu na Raku.
Ti se ciljevi nisu postigli, čime se logično postavlja teza da Operacija Eufratski štit nije uspješno završila. Uz to su turska vojska i Slobodna sirijska vojska nakon tri mjeseca i relativno velikog broja žrtava u bitci za al-Bab doprijeli tek dvadesetak kilometara južnije od turske granice. Zauzimanje al-Baba nije bio turski pravi ili konačni cilj. Pravi cilj bio je pogurati kurdsko vojno prisustvo zapadno od Eufrata i kraj američke vojne suradnje s Kurdima. Tijekom veljače je postalo jasno da se to neće dogoditi. Amerikanci su svoje specijalne snage pokrenuli južno do rijeke Sadžuk i sjeverno od Manbidža kako bi spriječili turske vojnike da pokrenu vojne akcije protiv SDF-a, glavnog američkog saveznika u sukobu s terorističkim skupinama u Siriji.
Turcima prostora ne daje ni Rusija, koja je pružila zaštitu Kurdima u Afrinu, sjeverozapadnom kurdskom samoupravnom području u Siriji. Rusko vojno osoblje je postavljeno u Afrin kako bi nadgledalo sporazum o prestanku vatre dogovoren u Kazahstanu, a koji je s kurdske strane potpisao YPG. Time je Kremlj jasno dao do znanja Ankari da partnerstvo Rusije i Turske ima svoje granice, te da Moskva neće dopustiti Erdoganov iskorak u gušenju kurdske prisutnosti. U tome se Rusi i Amerikanci slažu, što je Erdogan shvatio čim je primio Tillersona u posjet. Sada je za Tursku najgori scenarij mogućnost američko-ruske suradnje u Siriji, u kojoj će Turska imati najmanje prostora za svoje djelovanje, ali s američkim granatiranjem sirijskih državnih snaga ta je mogućnost daleko.
Ni Rusija niti Amerika nisu opčinjeni turskim vojnim pohodima. Turske operacije u Siriji su, za razliku od izjava turskih dužnosnika, vrlo loše. Turska zapravo nije spriječila nastanak jakih kurdskih područja. Kao veliki uspjeh istaknuto je oslobađanje Dabika, grada koji se nalazi ni deset kilometara južno od turske granice. Daeš zapravo nije davao nikakvog većeg otpora ni u Dabiku niti u Džarablusu. Pravi otpor je stigao u al-Babu, a pobjedu je turska vojska odnijela tek nakon tri mjeseca borbi uz pomoć ruskog vojnog zrakoplovstva. Turska vojska je obznanila da je 67 vojnika ubijeno u operaciji, od kojih 40 posto uslijed samoubilačkih napada oklopnim vozilima, 30 posto u paljbi i granatama, te 20 posto zbog nailaska na postavljene mine. Uz to, 220 vojnika je ranjeno. Slobodna sirijska vojska je izgubila 380 vojnika, a oko 800 je ranjeno. Istovremeno, Turci kažu da je oko tri tisuće boraca Daeša 'neutralizirano'.
Kad se sagleda slab turski vojni uspjeh, ni Moskva niti Washington nisu skloni zamijeniti sirijske Kurde, vične dobrom bojovanju, na terenu s Turcima. Turska sada kontrolira sirijsko područje između Afrina (pod ruskom zaštitom) i Manbidža (pod američkom zaštitom), ali nije poznato koliko dugo će Ankara održavati svoju vojnu prisutnost tamo i što bi se moglo dogoditi kada sirijska vlast u Damasku zatraži Ankaru da povuče svoje vojne snage iz zemlje.
Idući koraci Turske moraju se odvijati u skladu s kretanjem kurdske politike. Kao i mnogo puta do sada, Kurdi u Iraku su najavili da će do kraja godine održati referendum o nezavisnosti kurdskih područja. To je ponovio kurdski premijer Nečirvan Barzani kao i bivši irački ministar vanjskih poslova i financija Hošjar Zebari, također visokopozicionirani čelnik Kurdistanske demokratske partije. Barzani je naglasio da ne postoji ujedinjeni Irak, ali da rezultati referenduma neće odmah dovesti do nezavisnosti autonomne kurdistanske regije. No, ukoliko građani glasuju za nezavisnost, Erbil će pokrenuti korake prema odvajanju od Bagdada i u tome tražiti međunarodnu podršku. Ovakav korak donekle povećava jedinstvo politički posvađanih kurdskih političkih stranaka u Erbilu i Sulajmaniji, kao i u ustavnoj krizi koja je u tijeku u Kurdistanu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
