Pakistanski premijer Nawaz Sharif dao je ostavku na svoje mjesto nakon odluke pakistanskog Vrhovnog suda kojim se diskvalificira za dužnost predsjednika vlade. Ova je odluka stigla nakon istraživanja bogaćenja njegove obitelji, a uslijed tzv. Panamskih dokumenata koji vežu Sharifovu djecu za offshore kompanije. Do sada je Sharif uporno negirao bilo kakvu krivnju. Petorica sudaca su jednoglasno donijela ovu odluku, te je Sharif odlučio poštivati sud, iako je izrazio snažnu rezerviranost oko sudskog procesa.
Posljedično, Islamabad je blokiran tisućama vojnika i policajaca koji nastoje preventivno održati red i mir, dok 18. pakistanski premijer odlazi s vlasti u već viđenoj tradiciji – naime, niti jedan od njegovih 17 prethodnika nije završio cijeli mandat na vlasti (Sharifu je trebalo manje od godine da postane prvi pakistanski premijer koji je završio svoj posljednji mandat). Neki sada vjeruju da je Vrhovno sud započeo dugotrajan i težak proces istraživanja korupcije, kako bi Pakistan postao demokratskije mjesto. Drugi vide u tom potezu povijest političke manipulacije u kojoj snažna vojska nadzire civilno donošenje odluka. Sam sudski proces je bio pun kontroverzi, prije svega jer optužba nije bila vođena pred krivičnim sudom, već pred Vrhovnim. Sam sud nije htio isprva voditi ovaj postupak, ali se čini da su snažne vojno-obavještajne agencije stavile pritisak da se ipak tako izvede.
Donekle je to bilo očekivano. Sharif je ušao u politiku kao podrška pakistanskom autoritarnom vođi Zia ul-Haqu, a na vlasti je htio postati novi amir ul-mominin, odnosno predvodnik vjernih, što je titula koju šijiti daju Imamu Aliju, a talibani svojem vođi. Demokratski poredak je natjerao Sharifa na ograničavanje svog vjerskog atavizma, te da se suoči s egzistencijalnim poteškoćama svoje zemlje. Pokušao je izgladiti odnose s Indijom i bio je odlučan u uključivanju pakistanskih manjina u procese donošenja odluka u Islamabadu.
Snažni su dokazi da je Sharif uistinu kriv. Curenje informacija kroz Panamske dokumente otkrivaju da su njegova djeca posjedovala offshore kompanije i nekretnine koje nisu navedene u poreznoj kartici obitelji. Kompanije su navodno korištene za usmjeravanje fondova kako bi se zadobili luksuzni apartmani u Park Laneu, u mondenoj londonskoj četvrti Mayfair. U obranu Sharifa je svjedočio bivši katarski premijer Hamid bin Jassin bin Javer al-Thani, koji je bio i Sharifov poslovni partner, i koji je pružio pisani dokaz za legitimnu kupovinu londonskih nekretnina. Sud je odbacio ove dokumente. Na kraju je Vrhovni sud osudio Sharifa u tehničkom propusti jer nije izvijestio parlament da je dobio radnu dozvolu tijekom svog vremena egzila, a kada je putovao u Ujedinjene Arapske Emirate. Njegova kćerka i dva sina sada će također morati doći na sud u procesim...
Posljedično, Islamabad je blokiran tisućama vojnika i policajaca koji nastoje preventivno održati red i mir, dok 18. pakistanski premijer odlazi s vlasti u već viđenoj tradiciji – naime, niti jedan od njegovih 17 prethodnika nije završio cijeli mandat na vlasti (Sharifu je trebalo manje od godine da postane prvi pakistanski premijer koji je završio svoj posljednji mandat). Neki sada vjeruju da je Vrhovno sud započeo dugotrajan i težak proces istraživanja korupcije, kako bi Pakistan postao demokratskije mjesto. Drugi vide u tom potezu povijest političke manipulacije u kojoj snažna vojska nadzire civilno donošenje odluka. Sam sudski proces je bio pun kontroverzi, prije svega jer optužba nije bila vođena pred krivičnim sudom, već pred Vrhovnim. Sam sud nije htio isprva voditi ovaj postupak, ali se čini da su snažne vojno-obavještajne agencije stavile pritisak da se ipak tako izvede.
Donekle je to bilo očekivano. Sharif je ušao u politiku kao podrška pakistanskom autoritarnom vođi Zia ul-Haqu, a na vlasti je htio postati novi amir ul-mominin, odnosno predvodnik vjernih, što je titula koju šijiti daju Imamu Aliju, a talibani svojem vođi. Demokratski poredak je natjerao Sharifa na ograničavanje svog vjerskog atavizma, te da se suoči s egzistencijalnim poteškoćama svoje zemlje. Pokušao je izgladiti odnose s Indijom i bio je odlučan u uključivanju pakistanskih manjina u procese donošenja odluka u Islamabadu.
Snažni su dokazi da je Sharif uistinu kriv. Curenje informacija kroz Panamske dokumente otkrivaju da su njegova djeca posjedovala offshore kompanije i nekretnine koje nisu navedene u poreznoj kartici obitelji. Kompanije su navodno korištene za usmjeravanje fondova kako bi se zadobili luksuzni apartmani u Park Laneu, u mondenoj londonskoj četvrti Mayfair. U obranu Sharifa je svjedočio bivši katarski premijer Hamid bin Jassin bin Javer al-Thani, koji je bio i Sharifov poslovni partner, i koji je pružio pisani dokaz za legitimnu kupovinu londonskih nekretnina. Sud je odbacio ove dokumente. Na kraju je Vrhovni sud osudio Sharifa u tehničkom propusti jer nije izvijestio parlament da je dobio radnu dozvolu tijekom svog vremena egzila, a kada je putovao u Ujedinjene Arapske Emirate. Njegova kćerka i dva sina sada će također morati doći na sud u procesim...