Opaka anatomija rastuće inflacije: Zašto cijene osnovnih potrepština poput hrane rastu puno više od nekih drugih proizvoda? I može li tek duboka recesija "ugušiti" ovu inflaciju?

Inflacija raste podižući cijene, naročito cijene vrlo esencijalnih potrepština kao što su hrana, gorivo... No, jeste li primijetili da te cijene idu gore znatno brže nego neke druge? Što je recimo s cijenama novih televizora? Nije baš da su nešto skočile, kako to? To je samo jedna od poprilično neugodnih priča vezana uz aktualnu kroničnu inflaciju. Činjenica da cijene nekim proizvodima ne rastu samo nam zapravo potvrđuje koliko je ova situacija opasna.

Zašto ne rastu? Zato što ni ne mogu, a ne mogu zbog činjenice da ljudi generalno već toliko više troše na hranu i osnovne stvari da si jednostavno ne bi mogli priuštiti kupnju novog televizora kad bi cijene istih išle gore. Štoviše, unatoč inflaciji, cijene novih televizora u laganom su padu već mjesecima. Naravno, ovdje televizor spominjemo samo kao jedan od brojnih primjera. Drugim riječima, inflacija primarno udara "tamo gdje najviše boli".

Što nam to govori? Jer ako se sve ovo događa samo zbog narušenog stanja globalnih logističkih lanaca (koji, bez sumnje, jesu narušeni), zar ne bi onda cijene "svega" trebale, skoro pa u korak, ići prema gore? Ne. Cijene idu gore tamo gdje postoji percepcija da će ljudi ipak plaćati - a za hranu moraju jer, eto, bez nje se ne živi ni dobro ni dugo!

Inflaciju se prikazuje kao kakav nekontrolirani poremećaj s kojim nitko "nema veze", a stvarna istina, dakako, nije baš takva. Potrebno je dublje se osvrnuti na samu anatomiju ove inflacije da bismo znali gdje ide i do kad će trajati.

Kad je počela ova kriza? Početkom 2020. izbijanjem pandemije. Ekonomije diljem svijeta su stale, lockdown je bio globalan. Ali već u proljeće 2021. počelo je otvaranje brojnih ekonomija. Jasno, nakon takvog šoka moralo je doći do poremećaja i inflacija je bila i više nego očekivana. Ipak, jedan zanimljivi detalj valja uočiti - cijene glavnih potrepština kao što je hrana nisu eskalirale sve tamo do kasnije jeseni 2021.

To je zapravo isto bilo i za očekivati jer do tad su se u punoj snazi počele osjećati posljedice probijenih i "zapuštenih" logističkih lanaca. To se najviše vidjelo u brodskom teretnom transportu. Brodova jednostavno nije bilo dovoljno za transfer iz Azije prema zapadnim tržištima, odnosno prema Europi i Americi. Ono nešto brodova što je bilo spremno prvo je počelo voziti na rutama između azijskih zemalja.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.