Opaka anatomija rastuće inflacije: Zašto cijene osnovnih potrepština poput hrane rastu puno više od nekih drugih proizvoda? I može li tek duboka recesija "ugušiti" ovu inflaciju?

Inflacija raste podižući cijene, naročito cijene vrlo esencijalnih potrepština kao što su hrana, gorivo... No, jeste li primijetili da te cijene idu gore znatno brže nego neke druge? Što je recimo s cijenama novih televizora? Nije baš da su nešto skočile, kako to? To je samo jedna od poprilično neugodnih priča vezana uz aktualnu kroničnu inflaciju. Činjenica da cijene nekim proizvodima ne rastu samo nam zapravo potvrđuje koliko je ova situacija opasna.

Zašto ne rastu? Zato što ni ne mogu, a ne mogu zbog činjenice da ljudi generalno već toliko više troše na hranu i osnovne stvari da si jednostavno ne bi mogli priuštiti kupnju novog televizora kad bi cijene istih išle gore. Štoviše, unatoč inflaciji, cijene novih televizora u laganom su padu već mjesecima. Naravno, ovdje televizor spominjemo samo kao jedan od brojnih primjera. Drugim riječima, inflacija primarno udara "tamo gdje najviše boli".

Što nam to govori? Jer ako se sve ovo događa samo zbog narušenog stanja globalnih logističkih lanaca (koji, bez sumnje, jesu narušeni), zar ne bi onda cijene "svega" trebale, skoro pa u korak, ići prema gore? Ne. Cijene idu gore tamo gdje postoji percepcija da će ljudi ipak plaćati - a za hranu moraju jer, eto, bez nje se ne živi ni dobro ni dugo!

Inflaciju se prikazuje kao kakav nekontrolirani poremećaj s kojim nitko "nema veze", a stvarna istina, dakako, nije baš takva. Potrebno je dublje se osvrnuti na samu anatomiju ove inflacije da bismo znali gdje ide i do kad će trajati.

Kad je počela ova kriza? Početkom 2020. izbijanjem pandemije. Ekonomije diljem svijeta su stale, lockdown je bio globalan. Ali već u proljeće 2021. počelo je otvaranje brojnih ekonomija. Jasno, nakon takvog šoka moralo je doći do poremećaja i inflacija je bila i više nego očekivana. Ipak, jedan zanimljivi detalj valja uočiti - cijene glavnih potrepština kao što je hrana nisu eskalirale sve tamo do kasnije jeseni 2021.

To je zapravo isto bilo i za očekivati jer do tad su se u punoj snazi počele osjećati posljedice probijenih i "zapuštenih" logističkih lanaca. To se najviše vidjelo u brodskom teretnom transportu. Brodova jednostavno nije bilo dovoljno za transfer iz Azije prema zapadnim tržištima, odnosno prema Europi i Americi. Ono nešto brodova što je bilo spremno prvo je počelo voziti na rutama između azijskih zemalja.

U Americi je pak problem bio još i više izražen kroničnim nedostatkom radnika u ključnim lukama kao što je Los Angeles. Radnika nije bilo dovoljno ni u lukama ni za vožnju kamionima do velikih skladišta u unutrašnjosti otkud se roba zatim prebacuje u regionalna skladišta diljem SAD-a.

Ali gdje su odjednom nestali svi radnici? To je zapravo jedna velika afera s kojom će se SAD tek trebati suočiti. Naime, država je u sklopu svog programa PPP (Payroll Protection Program) dala oko 625 milijardi USD poslovanjima s jednim glavnim ciljem - da zadrže radnike. Iako je riječ o velikom novcu to je bio poprilično pametan potez kojim se nastojalo preduhitriti upravo ovakav scenarij. Pa kako to da se onda nije i preduhitrio? Jedan ključni faktor je izostao, ili možda dva - država je zaboravila, slučajno ili namjerno, da su poslovanja sebična i da ih zanima samo zarada, a ne stabilnost ekonomije. I onda glavni faktor - izostala je provjera, inspekcija, opet slučajno ili namjerno. Drugim riječima, kompanije su pokupile novac i svejedno otpustile radnike. I - nikom ništa. Iako više zvuči kao neka priča iz naših podneblja, ovo je američka.

I kad je došlo vrijeme za otvaranje ekonomije, radnika nigdje. Gdje su nestali? Po svuda. Pa i oni su se morali snaći nakon što ih se otpustilo u kriznom trenutku, možda su promijenili profesiju, možda rade za konkurenciju koja se nije pomamila za državnim novcem. U svakom slučaju, nema ih, a problemi se gomilaju.

Dakle, da, logistika svakako jest jedan od većih izazova, ali valja znati cijelu priču i kako se postojeći problem nepotrebno učinio još i težim.

Vratimo se na inflaciju. Jesu li rastuće cijene zaista odraz svih negativnih situacija ili je pohlepa i ovdje ponovno aktualna? Naravno da jest. Velike korporacije, naročito one koje drže monopol nad određenim proizvodima i uslugama, a ako imalo percipiraju da bi ljudi mogli platiti više, dizali su i dižu cijene pravdajući se inflacijom, ali nerijetko je to obična laž plasirana samo s ciljem ostvarenja većih zarada. Drugim riječima, ovo je za brojna poslovanja "prilika koja se ne propušta".

Uzmimo američke naftne korporacije kao primjer. Za razliku od kompanija koje su se zaista suočile s velikim logističkim izazovima, kod naftnih kompanija to nije bio slučaj. Procjenjuje se da su američke naftne kompanije mogle povećati proizvodnju za barem 2 milijuna barela nafte dnevno. No, umjesto toga odlučile su zadržati naftu u zemlji. Zašto izgubiti priliku? Više im se isplati "prilagoditi se situaciju" i ubirati povećani profit dok se može.

To zapravo rade i kompanije koje i imaju konkretnih problema pri opskrbi. Odnosno, kad cijene rastu rast će i "još malo više" jer takva je situacija. To se zove manipulacija cijenama, ali očito nitko ništa ne namjerava poduzeti da se to spriječi.

Američka rizničarka Janet Yellen početkom ove godine je prognozirala da će inflacija trajati kratko. Kasnije se i ispričala zbog te pogrešne prognoze. Dobro, ni ne može je se baš kriviti jer teško da je mogla na samom početku godine predvidjeti da će izbiti veliki rat u Ukrajini.

Utječe li taj rat na aktualno stanje i inflaciju? Itekako. Rusija je izvor 20% do 30% ključne globalne robe kao što su nafta, plin, aluminij, nikal, komponente za nuklearnu energiju... A tu je i 30% globalnog žita kojeg proizvode Rusija i Ukrajina, 20% globalne opskrbe kukuruzom koji se koristi za prehranu stoke, čak 75% kritičnog biljnog ulja kao što je ulje od suncokreta itd.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.