Mnogima je već sasvim jasno da je Oman najveća diplomatska sila Bliskog istoka. Posebno je u posljednje vrijeme ova zemlja na jugu Arabijskog poluotoka izazivala mnogo zanimanja jer je održala diplomatske razgovore između globalnih rivala. Zemlja nema nikakvog prijateljstva ni s jednom vladom na svijetu, a službena religija je ibadijski islam koji zabranjuje bilo koju vrstu ofenzivnog nastupanja. Iako je članica Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC), Oman ima odlične odnose s Iranom, pa je Muscat desetljećima služio kao diplomatski most između Islamske republike, arapskih zemalja Perzijskog zaljeva i njihovih zapadnih saveznika.
Zbog toga je Oman prozvan Švicarskom Bliskog istoka. Sultanat je pomogao u pregovorima o oslobađanju tri američka taoca, tri Saudijaca i jednog britanskog državljanina koji su mjesecima bili držani u Jemenu od strane šijitrskih pobunjenika. Takva je mogućnost realizirana iz razloga što je Oman odbio sudjelovati u saudijskoj koaliciji i borbi protiv jemenskih hutijevskih pobunjenika. Muscat igra objektivnu ulogu u ratom razrušenoj zemlji gdje nastupaju samo akteri s uskim interesima.
Ne valja, međutim, biti u zabludi. Oman nije nezainteresirani dobri Samaritanac. Oman sebe smatra ranjivom zemljom jer je malen i u središtu je mnogih sigurnosnih i teških političkih pitanja, okružen utjecajima zemalja poput Jemena, Pakistana, Irana i Saudijske Arabije. Ta ranjivost znači da želi biti prijatelj sa svima. Izradom pametne diplomatske strategije omanskog sultana Kabusa uspijeva se u tome. Osim toga, Oman je i strateški važan, jer dijeli s Iranom nadzor nad Hormuškim tjesnacem. Milijarde dolara stranih ulaganja stigli su u Oman da se nadogradi luka i slobodna zona Sohar, zajednički posao omanske vlade i Luke Rotterdam. Sultanat također ulaže u zračne i željezničke veze kako bi pretvorila Sohar u multimodalno tranzitno i pomorsko središte regije.
Sve to ovisi o stabilnosti oko Perzijskog zaljeva, pa je Omanu strateški i ekonomski imperativ da ostvari raskorak u sukobu između Washingtona i Teherana. Ipak, s obzirom na svoju lokaciju i ograničene resurse, pomirljivi ton i taktika omanske politike ima značajne vjerske korijene. Oman je jedina zemlja na svijetu s ibadijskom većinom, te svoje suvjernike može pronaći samo još u Zanzibaru te u nekim dijelovima Magreba. Ibadizam se često opisuje kao konzervativna ali tolerantna denominacija koja naglašava vladavinu pravde i odbacuje nasilje kao način postizanja političkih ciljeva. Kako ibadizam tvori ključni stup omanskog nacionalnog identiteta, vanjska politika sultanata odražava utjecaj ove islamske denominacije u omanskom društvu.
Na neki način Oman stvara i povijest. U srpnju 2012. Oman je prihvatio da se na njegovom teritoriju održe tajni razgovori između američkih i iranskih dužnosnika, što je kulminiralo potpisivanjem nuklearnog dogovora ove godine u Austriji. Dolazak omanskog sultana ili ministra vanjskih poslova u neku zemlju stoga zasigurno znači da se odvija neki diplomatski dogovor čiji je cilj postizanje stabilnosti i gospodarskog napretka. A taj gospodarski napredak vezan je uz sve bolje odnose koje Oman gaji prema Kini. Cjelokupna regija arapskih zemalja Perzijskog zaljeva gleda prema istoku, a Oman nije izuzetak.
Oman i Kina imaju službene diplomatske odnose od 1978., a žeđ Kine za naftom je bio najutjecajniji čimbenik koji je odredio i obilježio ovaj odnos. Posljednjih godina se ova suradnja proširila i u nenaftni sektor, što daje naslutiti da su dvije nacije odlučile stvoriti jače dugoročno partnerstvo. Doista, odnosi između omanskih Arapa i Kineza sežu još u predislamsku povijest. Oman je slao svoje trgovačke pomorske misije u Kinu već u četvrtom stoljeću. Do osmog stoljeća upravo su Omanci bili presudni za dovođenje islama u istočnu Kinu, gdje još živi omanja zajednica muslimana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
