Najjači vojno-politički blok Zapada, Organizacija sjevernoatlantskog ugovora NATO/OTAN je na svom redovitom summitu otvorio dvije glavne teme razgovora: trošenje na obranu i uloga saveza u borbi protiv terorizma. Ali obje teme su zapravo pokazale koliko je NATO postao vojno beznačajan i koliko se unutar Saveza počelo pričati o političkim pitanjima. Rasprave o vojnim i sigurnosnim strategijama rijetko se događaju na najvišim razinama, a članovi saveza više ne dijele zajedničke interese kao što su ih nekoć imali. To je evidentno iz broja članica koje više nemaju prioritet kupovine nove opreme i trošenja na obranu. U drugačijim uvjetima, Amerikanci priželjkuju europsku kolektivnu vojnu sposobnost koja bi bila jednaka barem polovici američke vojne sposobnosti. U Washingtonu se od biranja Donalda Trumpa jasno ukazuje da je nepravedno da Amerika troši više od 70 posto NATO-ovih obrambenih troškova, dok SAD čine samo 48 posto sveukupnog BDP-a Saveza.
Zato je u Bruxellesu Trump govorio o svojim željama za europsko povećanje doprinosa i sposobnosti. Europljani su se opravdali da troše manje na obranu, ali da to ne znači da ne ulažu u Savez. Svaka strana gleda na ovo pitanje iz svog kutka. Dok Amerikanci Savez shvaćaju i dalje stožerom vojnih aktivnosti, Europljani su preseljenjem glavnog stožera u novu zgradu u Bruxellesu pokazali da se težište organizacije premješta u čisto političke vode. Uz to, svaka zemlja drugačije shvaća geopolitičku stvarnost i potrebu trošenja na obranu. Mogu se složiti oko širokih političkih izjava, ali ne i oko specifičnih planova. U Portugalu zasigurno imaju drugačije ideje o obrambenim pitanjima nego u Bugarskoj, a takvih dueta ima napretek.
I opet se gleda na sam začetak Saveza kao odgovor na mnogobrojna pitanja. NATO je nastao u Hladnom ratu s jednim zajedničkim ciljem zaštite zapadne Europe od sovjetske prijetnje. Sada Savez nema zajedničkog neprijatelja i teško je doći do lakog dogovora oko kupovine vojne opreme i oružja. Zemlje članice poimaju različite razine prijetnji i zbog toga se trošenje na obranu razlikuje od zemlje do zemlje, pri čemu neke od njih uopće ne vide obranu kao prioritet. Podjednako se to tiče i borbe protiv terorizma. Nakon napada 11. rujna, američke vlade su inzistirale da NATO članice doprinose američkim protuterorističkim mjerama. Ali, Francuska i Njemačka (kao i Rusija) nisu podržali Amerikance prilikom napada na Irak. Prva Obamina vlada je tražila članice povećanje broja trupa u Afganistanu za borbu protiv talibana. To su učinili samo Velika Britanija, Poljska, Rumunjska, Češka i Albanija. Ostali su odbili Obamin zahtjev. I ovdje postoji raskorak u viđenju protuterorističkog djelovanja. Za Europljane, prioritet je obrana od terorizma u Europi, dok je za Amerikance to borba u zemljama Bliskog istoka.
Ali čak i na razini takvog europskog djelovanja postoje mnogobrojne poteškoće. Članice Saveza dijele neke obavještajne podatke među svojim obrambenim ministarstvima, ali ne dijele one podatke koji se tiču razina unutarnje sigurnosti. Čini se da će tako i ostati, djelomično jer pojedine vlade jednostavno ne žele dijeliti sve informacije, a djelomično jer bi to dodatno posložilo proces donošenja odluka u glomaznim i birokratiziranim međunarodnim organizacijama. Većina država članica je zadovoljna učinkovitošću borbe protiv terorizma na nacionalnim razinama. NATO stoga ne može pomoći u stvaranju boljeg sigurnosnog okruženja, ali može izdavati izvješća i izjave za medije da će se boriti protiv terorizma, baš kao što je iz središnjice i prije dolazila vijest o borbi NATO-a protiv propagande i cybernapada odnosno asimetričnih i hibridnih prijetnji. Sve su to zapravo riječi birokrata koji znaju da neće naići na stvarnu akciju političara.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
