Odluka je američkog predsjednika Donalda Trumpa da za svoju prvu vanjskopolitičku destinaciju izabere Saudijsku Arabiju, što svakako odražava važnost koju nova američka vlada pridaje odnosima sa saudijskim dvorom, i zemljom koja je poznata po nafti, vehabizmu, totalitarnoj monarhiji, strahovitom kršenju ljudskih prava i koja trenutačno predsjedava odborom za ljudska prava u UN-u. Velike pripreme u Saudijskoj Arabiji događaju se za održavanje američko-islamskog-arapskog summita 21. svibnja u Rijadu, a Trump je poseban gost. U međuvremenu je 7. svibnja saudijski prijestolonasljednik i ministar unutarnjih poslova princ Mohamed bin Najef u Džedi dočekao američkog ministra domovinske sigurnosti Johna Kellya i savjetnika predsjednika Trumpa za protuteroristička djelovanja Thomasa Bosserta kako bi se raspravilo o zajedničkim interesima po pitanju sigurnosti i borbe protiv terorizma.
Amerikanci očekuju da se Saudijci više pobrinu za sprječavanje terorizma i ekstremizma te preporučuju da se stvore novi oblici suradnje i potpore među muslimanskim zemljama u cilju borbe protiv terorizma, ekstremizma i nasilja. Borba protiv radikalizma temeljenom na religijskom identitetu je očito važna Trumpu, jer je za svoje prvo putovanje izvan zemlje odlučio posjetiti čelna mjesta tri monoteističke religije: Saudijsku Arabiju za islam, Izrael za židovstvo i Vatikan za kršćanstvo. U Rijadu će Trump održati tri ključna sastanka, jedan s kraljem, drugi s vođama Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC) i treći s arapskim i muslimanskim liderima. Mnogi među njima iščekuju čuti da li je Trump preokrenuo svoje mišljenje o tome da Saudijska Arabija ne izvršava svoj udio obrane od terorizma. Ovaj 'povijesni' susret međutim neće ugostiti čelnike velikih i važnih regionalnih država.
Odnosi Amerike i Saudijske Arabije započeli su za vrijeme Franklina D. Roosevelta. On je pozvao dvojicu sinova osnivača kraljevine Abdulaziza ibn Sauda, prinčeve Fajsala i Halida (obojica su kasnije postali kraljevi) u Bijelu kuću 1943. kako bi se dogovorili temeljni oblici američko-saudijskih odnosa. Roosevelt je već te godine, u jeku Drugog svjetskog rata, spoznao geostrateški i geoenergetski potencijal Arabijskog poluotoka i bio je spreman na ustupke plemenskom društvu koje se malo promijenilo u
minulim stoljećima. Na samo Valentinovo 1945. Roosevelt se susreo s Ibn Saudom na palubi američkog broda USS Quincy u Sueskom kanalu, baš nakon susreta na Jalti. Postoje zapisi kako se američki predsjednik pripremio za taj susret, brižljivo pazeći na hranu a i svoju kćer je poslao u shopping u Kairo da se ne bi nešto izjalovilo u muško-ženskim odnosima. U razgovorima o strateškoj suradnji Roosevelt je zatražio kraljevu potporu za stvaranje židovske države u Palestini, što je saudijski monarh glatko odbio i predložio da se takva država stvori u Njemačkoj, koja je kriva za holokaust. Roosevelt nikad više nije pitao kralja za potporu Židovima. Još jedan kuriozitet jest da je Roosevelt ovdje lukavo pobijedio Churchilla. Slavni britanski premijer također se susreo s Ibn Saudom u Kairu, pri čemu je uobičajeno pušio cigare i pio alkohol. Kralju se zgadio i Britanci su izgubili vrijednu ulaznicu u Rijad.
Prvi američki predsjednik koji je ikad posjetio Saudijsku Arabiju bio je Richard Nixon. Došao je u posljednjim danima svoje predsjedničke karijere, očajnički tražeći neki diplomatski prodor koji bi ga spasio od izglasavanja nepovjerenja. Primio ga je kralj Fajsal upravo nakon što je završio naftni embargo 1973. koji je poslao zapadni svijet u recesiju i pokazao da Saudijci znaju koliko su moćni putem fosilnih goriva. Umjesto nekog dobitka, Nixon je samo zaradio lekciju Fajsala o zločinima cionizma i potrebi povratka Istočnog Jeruzalema pod palestinsku upravu i islamski zakon. Nixon je skršen otišao iz Rijada.
Najbolje odnose sa Saudijcima imao je George H.W. Bush (stariji) koji je s kraljem Fahdom stekao solidan odnos osobito tijekom Operacije Pustinjska oluja prilikom oslobađanja Kuvajta od iračke vojske. Bush je dao jamstvo Fahdu da će nakon poraza Iraka cijelu svoju vanjskopolitičku inicijativu usmjeriti rješavanju arapsko-izraelskog sukoba i nastanku palestinske države. Nije iznevjerio saudijskog kralja: već 1992. bila je sazvana konferencija u Madridu. Lukrativni poslovni odnosi Busheve obitelji i naftnog biznisa u Texasu bili su dodatni pokazatelj odličnih odnosa sa saudijskim dvorom i danas je Bush stariji najcjenjeniji američki političar i bivši predsjednik u Rijadu.
Najviše oružja je Saudijcima prodao Barack Obama, koji je također 2009. tijekom turneje po Bliskom istoku prvo posjetio Rijad. Tamo je zatražio kralja Abdulaha da otvori izravan kontakt s Izraelom kako bi se poboljšao mirovni proces. To je Abdulah, inače prijatelj George W. Busha (mlađeg), odmah odbio, na što je Obama uzvratio odmazdom koja je potresla Pustinjsku kraljevinu do temelja. Prvo je razotkrio da je postojao dogovor da se saudijski zatvorenici puste iz Guantanama. Potom je pokrenuo otvoren razgovor sa saudijskim regionalnim rivalom Iranom, a potom je pokrenuo cijelu industriju proizvodnje nafte iz naftonosnog škriljevca. Sve te stvari su oštro pogodile američko-saudijske političke i gospodarske odnose.
Odnos Trumpa i kralja Salmana vjerojatno neće ući u anale kao povijesni. Trump se iskazao kao veliki protivnik muslimana i islamskog svijeta i malo toga mu pomaže da preokrene takvo razmišljanje među arapskim zemljama. Koliko će se povratiti stabilan odnos Rijada i Washingtona ovisi prije svega kako će se Amerikanci postaviti spram Irana. Saudijski ministar obrane i zamjenik prijestolonasljednika princ Mohamed bin Salman dao je intervju u kojemu je optužio Iran koristeći najgore denominacijske predrasude. Kraljev sin je okarakterizirao Islamsku republiku kao zemlju koja počiva na mesijanskim proročanstvima i želi dominirati cijelom muslimanskom zajednicom, te ustvrdio da je cilj Teherana domoći se nadzora nad Mekom. Prema toj izjavi nema prostora za dijalog s Iranom, te je obećao da će se boriti protiv Irana unutar Irana. Time je potvrdio da saudijski dvor zapravo podupire promjenu režima u Teheranu te da nije nemoguće pronaći i financijske dogovore prema kojima Saudijska Arabija podupire primjerice sina bivšeg šaha Pahlavija ili terorističku skupinu Modžahedin-e Halk u pokušaju zbacivanja trenutačne vlasti u Iranu.
U tom smislu Rijad očekuje od Trumpa povratak na ideju rušenja islamske vlasti u Teheranu, ideju koju su Amerikanci odbacili još u devedesetima.
Podjednaka je želja Saudijaca da dobiju američku potporu protiv Irana u Jemenu, Siriji i Iraku. Kako će se to ostvariti, najmanje znaju u samom Rijadu jer su svjesni da se nova Trumpova vlada diljem regije vidi kao neprijatelj islama. Čak i u samoj Saudijskoj Arabiji ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je velika potpora u predizborno vrijeme bila za Hillary Clinton, a Trump je dobio samo šest posto glasova. Palača svakako ne želi dobiti imidž prijatelja s Trumpom nakon njegovih izjava o muslimanskoj prijetnji, o Jeruzalemu i o zabrani ulaska muslimana u SAD.
Jedino realno područje suradnje može biti u utjecaju Amerikanaca da se Rijad što čvršće postavi spram al-Kaide i Daeša. Dakako, to je moguće samo ako Trumpova vlada zaustavi sudske sporove protiv Saudijske Arabije kroz Zakon o pravdi protiv sponzora terorizma. Niz sudskih tužbi je predano na temelju tog zakona kojim se sumnjiči saudijska vlada za napade na New York i Washington 11. rujna 2001. Ako se krene dalje s tim tužbama, Saudijci će (s pravom) upitati kako to da je CIA upravo dala medalju George Tenet za borbu protiv terorizma prijestolonasljedniku Mohamedu bin Najefu. Zar je moguće da dobitnik takve nagrade bude ujedno i sponzor terorizma? Amerikanci napokon moraju odlučiti tko će im biti saveznik na Bliskom istoku, a logika sama govori da to nikako ne može biti Saudijska Arabija. Takav optimizam je samo lažna nada, jer složeni odnos dviju država ovisi o energetici i stalnom financiranju straha u svijetu, što godi i Washingtonu i Rijadu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
