Oman rijetko izlazi na vidjelo kada se govori o ruskim politikama na Bliskom istoku, ali posljednjih tjedana se čini kako Moskva i Muscat traže način dubljeg razgovora i razmjene iskustava u diplomatskim inicijativama, po kojima je sultanat na jugu Arabijskog poluotoka posebno poznat.
Početkom listopada u Muscatu je započeo drugi Rusko-omanski Business Forum, a prilikom toga je iz omanskog ministarstva vanjskih poslova stigla vijest kako ruski građani više neće trebati vizu za putovanje u tu zemlju. Time se pokazuje značajan napredak u bilateralnim odnosima, koji su započeli s jačim poveznicama u travnju prošle godine nakon što je Rusko federalno vijeće posjetilo Oman. Ukoliko se nastave ove poveznice na najvišim razinama, Oman bi mogao postati posljednjom zemljom Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC) koja bi započela čvršće zajedničke inicijative s Rusijom. Do sada je Rusija bila izvan okvira omanske politike, gospodarstva, vojske i tehnološke suradnje, a svakako daleko izvan uobičajenih suradnji koje Moskva ima s drugim zemljama GCC-a.
Djelomičan razlog je povijestan. Za vrijeme Hladnoga rata, Oman je bio jedina monarhija u Perzijskom zaljevu u kojoj je Sovjetski Savez bio izravno uključen. Tada su Sovjeti pomagali marksističkom Oslobodilačkom frontu Dhofara koji je vodio komunističku pobunu u provinciji Dhofar. Sovjeti su se nadali kako bi Front mogao biti ključnom snagom za dovođenje komunista na vlast u Omanu. Ova pobuna je bila neuspješna, ali je ukazala na sovjetsku želju intervencije u unutrašnju omansku politiku. Nakon sovjetske propasti, Oman je vodio pažljivu i diplomatsku politiku prema Moskvi, bez naročitih velikih koraka u odnosima između dviju zemalja.
Sama priroda omanske politike dovela je do novih mogućnosti približavanja Rusije i Omana. To se osobito vidjelo za vrijeme tzv. Arapskog proljeća, kada se stav sultana Kabusa i njegova dvora oko krize u Siriji i Jemenu znatno razlikovao od ostalih zemalja članica GCC-a. Zapravo, omanski je stav bio daleko bliži stavu Moskve, što je omogućilo njihovo približavanje. Oman je odbio pružiti potporu intervenciji petromonarhija i njihovih saveznika u borbi protiv saveza Hutija i bivšeg jemenskog predsjednika Alija Abdulaha Saleha. Oman je nastavio održavati svoju diplomatsku prisutnost u Sana'i, zajedno s Rusijom. Također, Oman je formalno priznao Nacionalnu koaliciju za snagu sirijske revolucije i oporbe kao legitimne predstavnike sirijskog naroda 2012., ali nije prekinuo veze sa sirijskim predsjednikom Bašarom al-Asadom. U prvoj katarskoj krizi 2014. i drugoj ove godine Oman je ostao neutralan, nije povukao svog veleposlanika iz Dohe niti je uveo sankcije emiratu.
Oman je imao neku ideju diplomatskog povezivanja Asada, Irana, zemalja Perzijskog zaljeva i pobunjenika. Sirijski ministar vanjskih poslova Valid Moalem posjetio je Muscat u kolovozu 2015., a dva mjeseca kasnije je omanski šef diplomacije Jusuf bin Alavi bin Abdulah posjetio sirijskog predsjednika u Damasku. Činilo se da je Oman krenuo putem svog uobičajenog načina regionalnog pristupa, ali je potom Rusija vojno intervenirala u Siriji i time omela omanske diplomatske napore. Srećom, ruski uspjeh u sirijskim pregovorima o miru vratio je Moskvu i Muscat bilateralnom povezivanju. Oman gleda na rusku prisutnost u Siriji kao instrument za očuvanje ravnoteže snaga, i prema Iranu i prema utjecaju ekstremnih sunitskih organizacija i njihovih pokrovitelja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
