Već dugo vremena se nije o jednom visokobudžetnom filmu toliko govorilo koliko o novom nastavku serijala Mad Max ("Pobješnjeli Max"). Za sve one koji ne znaju riječ je o seriji filmova poznatog australskog redatelja Georgea Millera. Radnja filmova smještena je u blisku budućnost u kojoj se društveni poredak jednostavno raspada i poprima sirove oblike koji se raspoređuju na barbarstvo ili pokušaj nekakve organizacije u nastalom barbarstvu.
George MillerRiječ je o svijetu koji je ugušio samoga sebe - politička struktura se raspala, zemlje i nacije su se raspale, društvo je degradiralo i svelo se na primitivnu borbu za opstanak. Jedan jedini resurs za koji se gube glave je benzin, zadnji pokretač i zapravo zadnja spona s nekim bivšim svijetom.
Glavni junak filmova je dakako osoba po imenu Max, Max Rockatansky. Riječ je o bivšem policajcu koji nije tipičan filmski junak, prije bismo ga mogli nazvati slučajnim i neodlučnim junakom koji radije ne bi bio tu gdje jest, ali nema previše izbora.
Serijal od četiri filma: Mad Max (1979), Mad Max II Road Warrior (1981), Mad Max III: Beyond Thunderdome (1986) i Mad Max IV: Fury Road (2015), možemo podijeliti u dvije specifične faze - onu pred-apokaliptičnu i onu post-apokaliptičnu. U prva tri filma glavnu ulogu glumi Mel Gibson dok je u zadnjem filmu ulogu Maxa preuzeo Tom Hardy.
Teško je reći da li je redatelj Miller već pri snimanju prvog filma zamislio upravo ovakav tematski slijed, no on je vrlo zanimljiv - naime, tranzicija iz prvog u drugi film je u isto vrijeme i neprimjetna i golema. Prvi nastavak prikazuje svijet kakav bi mogao, bar teoretski, uskoro nastati (činjenica da je od snimanja prvog filma ipak prošlo preko 35 godina pokazuje nam da možda ipak nema potrebe za tolikim pesimizmom, zapravo kako gdje, o tome nešto kasnije). To je svijet u kojem je polarizacija između "dobra i zla" već gotovo dosegla vrhunac.
Mel Gibson kao Max Rockatansky u filmu Mad Max I (izvor: YouTube)Društvo pred sobom sada ima samo dvije konkretne snage - odmetnike, koji na svojim motorima haraju gradovima i rade što im se prohtje (krađa, silovanje, ubojstva...), te specijalne jedinice policijskih snaga koje su, bar nam film tako prikazuje, gotovo fanatično spremne boriti se protiv "loših momaka" (prva scena iz prvog filma u kojem dvojac nastavlja potjeru čak i nakon 2,3 veća sudara i prevrtanja automobilom).
Maxa smatraju najboljim u svojem poslu, za njega grade i posebni automobil ("zadnji V-8") i time mu, čak i protiv njegove volje, prepuštaju titulu junaka od kojeg se očekuje da će spasiti svih. No, Max se koleba, ima ženu i malo dijete, najradije bi se povukao od svega i jednog dana, nakon što je svjedočio novim strahotama (stradavanje njegovog kolege) želi podnijeti ostavku. Njegov šef ne želi ni čuti za to te mu prvo podiže moral izjavljujući da želi svijetu "vratiti natrag heroje", ali kada retorikom ne uspijeva uvjeriti Maxa da promijeni mišljenje daje mu poduži dopust da "još jednom razmisli o svemu".
Obiteljska idila kojoj se Max napokon prepustio biti će brutalno prekinuta snažnim povratkom stvarnosti od koje nastoji pobjeći. Militantni motoristi, koji ga s razlogom smatraju svojim najvećim neprijateljem, su ga pronašli te mu ubijaju ženu i dijete. To je trenutak kada Max zapravo postaje "pobješnjeli Max", a njegovim bićem od tada dominira samo jedan osjećaj - osveta.
Osvetu će i dobiti, likvidirati će sve lidere motorističke bande, a neke i na posebno okrutan način. Nakon zadnjeg obavljenog "zadatka" vidimo njegovo lice za volanom kako vozi prema bespuću. Lice mu odražava već primitivan nagon koji se uvukao u njega kao korupcija osvete za kojom je žudio. To je kraj prvog filma, filma koji se tek naizgled može opisati kao vrlo dobar akcijski film, no u suštini je i više od toga.
Mogli bismo reći da je Mad Max kritika društva, no kakva? Jedan specifičan motiv se provlači kroz film, toliko prepoznatljiv, a u isto vrijeme i toliko snažan. Unatoč činjenici da je ovo australski film, njegova Zapadnjačka ikonografija je svugdje prisutna. Film je u neku ruku moderna adaptacija mitova koje je stvorio, i od onda njeguje, američki Hollywood.
Specijalni policajci kojima pripada Max su neka vrsta modernih šerifa koji silom, ali samo silom, brane ranjivi puk od hordi zla. Svi "loši momci" su dakako obični divljaci, odnosno tako ih se prikazuje - napadaju bez cilja, nemaju ograničenja.
Hugh Keays-Bryne kao glavni negativac "Toecutter" u filmu Mad Max I (izvor: YouTube)Tema koja se nameće je da se nasilje može i treba poraziti samo nasiljem. Tu nema prostora za diplomaciju, a to je i vizija bliske budućnosti koja se ovdje nudi.
Zanimljiva tema je i ovisnost prema benzinu. Pritom treba imati u vidu vrijeme u kojem je snimljen ovaj film, dakle 70-ih godina. Podsjetimo, 1973. izbila je velika naftna kriza kada su zemlje OPEC-a odlučile kazniti SAD i dobar dio njihovih Zapadnih saveznika uvođenjem embarga na benzin zbog njihove podrške Izraelu (bio je to jedan vrlo drugačiji Bliski istok od današnjeg, danas te iste zemlje zapravo pomažu Izraelu u rušenju SAD-u neprihvatljivih vlasti kao što je ona sirijska, a i udruženi su svi zajedno protiv Irana). Tada su se i u SAD-u pred benzinskim crpkama formirale duge kolone i satima se čekalo za gorivo.
Mad Max je film izgrađen na geopolitičkom strahu da se nalazimo (mi, kao Zapad) na korak od katastrofe zbog resursa, a tada bi - ako se takva situacija ikad desi - samo najsnažniji mogli preživjeti. Sve, baš sve, je dozvoljeno u dobavljanju i čuvanju goriva, odnosno nafte, a tu temu će još puno bolje istraživati drugi nastavak ovog filma, Mad Max II: Road Warior ("Cestovni ratnik").
Scena iz filma Mad Max II: Road Warrior (izvor: YouTube)Tranzicija iz prvog u drugi film (koji je izašao dvije godine kasnije, 1981.) zaista jest umjetnički potez od strane Millera i jedan koji se vrlo rijetko viđa na filmu. Max je i dalje za volanom, tamo gdje smo ga i ostavili, on je onaj isti lutalica shrvan vlastitim gnjevom i gubitkom, a njegove primarne emocije sada su uvelike zamijenjene samo instinktom za preživljavanje. No, svijet oko njega više nimalo ne nalikuje na svijet iz prethodnog filma.
Prvi film pokazao nam je uvertiru u kaos, uz sve postojeće elemente modernog društva, ali na zalazu. Drugi film ih je obrisao i ostavio samo prazan prostor, vakuum, pustinju kojom tumaraju otpadnici kao što je i on te maštaju o idućoj litri benzina koji će goniti njihova dotrajala vozila.
U samom uvodu filma narator nam ukratko objašnjava da se u svijetu u međuvremenu desio veliki rat, da su se zemlje međusobno uništile, da su strojevi "stali".
Isti motivi iz prethodnog filma prisutni su i sada, ali su znatno pojačani. Motorizirane bande i dalje su prisutne, no sada sve više nalikuju na plemenske borce. U toj pustinjskoj divljini Max se susreće s jednom slučajnom oazom, prostorom na kojem je skupina ljudi podigla svoju bazu, utvrdu sa zidom, te unutar zidina crpe naftu, za sebe, i ne planiraju je dijeliti s ikim.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
