1. Novac stvaraju privatne banke, a ne država
Suprotno uvriježenom mišljenju novac unutar ekonomije stvara se kreditima poslovnih banaka i to na način da se potpisivanjem ugovora o kreditu stvara depozit na računu klijenta banke. Većina ljudi kada se govori o novcu u glavi ima novčanice i kovanice koje država stvara putem centralne banke. Međutim, količina novca koja nastane na taj način je zanemariva u odnosu na količinu novca koja cirkulira u obliku elektronskog zapisa na računima klijenata banaka. Kada se govori o bankama, najčešće se smatra da banke novom klijentu koji želi kredit posuđuju štednju nekog drugog klijenta i da ostvaruju profit naplaćujući veću kamatu dužnicima nego što daju štedišama. No, to bi onda značilo da je za ekonomiju dobro da što veći broj ljudi štedi jer bi na taj način banke imale više novca za posuđivanje.
Banke posuđuju novac neovisno o štednji koju posjeduju, a stopa obvezne rezerve ne može ograničiti količinu novca koju banke mogu stvoriti kreditima. U udžbenicima ekonomije opisuje se model novčanog multiplikatora koji izgleda otprilike ovako: Banka ima depozit od 100 novčanih jedinica. Ukoliko je stopa obvezne rezerve 10 posto, to znači da banka mora ostaviti 10 posto tj. 10 jedinica, a idućih 90 može posuditi, onda od tih 90 opet mora ostaviti 9, a idućih 81 može posuditi itd. Na ovaj način teoretski moguća količina novca koju banke mogu stvoriti kreditiranjem (ukoliko je stopa obvezne rezerve 10 posto) je 10 puta veća od depozita koji posjeduju. Ovaj model demantiraju empirijski podaci objavljeni u FED-ovom radu Money Reserves and The Transmission of Monetary Policy: Does the Money Multiplier Exist?. Naime, pred sam početak financijske krize 2008. omjer plasiranih kredita i depozita u SAD-u iznosio je 47:1 iako stopa obvezne rezerve u SAD-u iznosi 10 posto. U Velikoj Britaniji i Australiji primjerice, stopa obvezne rezerve nije uopće definirana zakonom.
Detaljni opis procesa kreiranja novčane mase nedavno je u kvartalnom biltenu opisala Engleska centralna banka (Bank of England) i taj opis se razlikuje od onog iz ekonomskih udžbenika. Uzimanje novog kredita stvara novac, a otplata kredita uništava novac. Plasiranje kredita i otplaćivanje kredita su načini na koji se stvaraju i uništavaju bankovni depoziti u modernoj ekonomiji.
2. Profit privatnog sektora dolazi od deficita proračuna
Sve kreće od osnovnog računovodstvenog identiteta dva (tri) deficita čiji se izvod može naći u svakom udžbeniku iz makroekonomije. Identitet glasi ovako i dobije se iz definicije BDP-a:
(S - I) = (G - T) + (X - M)
U jednadžbi su: S - štednja, I - investicije, G - javna potrošnja, T - porezi, X - izvoz, M - uvoz.
Radi jednostavnosti pretpostavimo da je uvoz unutar ekonomije jednak izvozu (X = M), te prelazimo u jednostavniji identitet dva deficita. U mnogim ekonomijama (poput Hrvatske) imamo situaciju u kojoj je uvoz veći od izvoza što znači da suficit koji ostvari privatni sektor (odnosi se na štednju koju ostvare kućanstva te profit koji ostvare poduzeća) može postojati samo ukoliko postoji deficit proračuna.
(S - I) označava suficit (višak, profit) privatnog sektora (kućanstava i privatnih poduzeća) jer privatni sektor ne može poslovati ako ne ostvaruje profit, privatni poslodavac svaki mjesec mora ostvariti višak kako bi mogao isplatiti plaće sebi i radnicima. Štednja je veća od investicija (S > I) zato što se unutar ekonomije ne događa da svi svaki mjesec potroše ono što su zaradili. Dakle, (S - I) je zbroj profita svih privatnih subjekata unutar ekonomije u određenom obračunskom razdoblju.
U monetarnoj ekonomiji (u kojoj je uvoz jednak izvozu) ukoliko je privatni sektor kao cjelina ostvario suficit (profit, višak) javni sektor prema temeljnom identitetu mora za isti iznos ostvariti deficit. Tako da kada jednadžbu napišemo riječima to izgleda ovako:
Suficit privatnog sektora = deficit proračuna
Vrlo je bitno naglasiti da je ovo računovodstveni identitet i kao takav on je uvijek istinit, isto kao što je uvijek istinito da je 2+2=4. O temeljnim identitetima ne možemo imati mišljenje, isto kao što ne možemo imati mišljenje o tome je li Zemlja okrugla. 
Slika 1: Svjetska platna bilanca, Izvor: MMF, "World Economic Outlook Database"
Ako pogledamo grafikon svjetske platne bilance možemo zaključiti sljedeće: promatramo li svjetsku ekonomiju u cjelini, bilanci privatnog sektora možemo suprotstaviti samo bilancu državnog sektora budući da kao stanovnici Zemlje nemamo ostvarenu trgovinsku razmjenu sa drugim planetama. Svijet možemo promatrati kao jednu zatvorenu ekonomiju koja se sastoji od svih država i svih privatnih subjekata te je na globalnoj razini zbroj suficita svih privatnih subjekata jednak zbroju deficita svih država. Dakle, ako je privatni sektor na globalnoj razini na kraju 2010. godine ostvario suficit (višak, profit) u iznosu od 6 posto svjetskog BDP-a, za toliki iznos su državni proračuni u deficitu (manjku). Neki manje, neki više ovisno o tome da li je ekonomija izvozna poput Njemačke ili uvozna poput Hrvatske te koliki je udio promatrane ekonomije u svjetskom BDP-u.
Ako pogledate listu država prema javnom dugu u odnosu na BDP postavite si pitanje kako je moguće da sve države imaju javni dug. Zar ne bi od svih razvijenih ekonomija barem jedna trebala biti bez deficita proračuna? SAD kao najjača svjetska ekonomija ima deficit proračuna od 1776. godine. Uz jednu iznimku, Federalna vlada SAD-a je svake godine bila u dugu od 1776. godine. Znate li za koje poduzeće koje je uspjelo ostvarivati manjak u poslovanju otprilike 190 godina od posljednjih 230-ak godina i koje je akumuliralo dug od 1837. praktički non-stop te da usprkos tom manjku stalno dobiva nove kredite?
Nisku razinu javnog duga u odnosu na BDP imaju zemlje poput Kine, Rusije, Norveške i zaljevskih monarhija, a razlog tome su vrlo veliki izvozni viškovi koje redovito ostvaruju. Njihov vanjskotrgovinski suficit manifestira se kao deficit u ekonomijama s kojima ostvaruju trgovinsku razmjenu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
