19. stoljeće svjedočilo je konsolidaciji obrazaca nacionalne i međunarodne diplomacije, ali su se i događale značajne promjene. Na nacionalnoj razini, administrativni aparat zadužen za provedbu diplomacije postao je veći, složeniji i stručniji. To označava promjene u ulozi i strukturi države i posljedične potrebe za sofisticiranijim birokratskim sustavima, ali označava i sve veću složenost vanjske politike.
Nastanak moderne države i profesionalizacija diplomacije utjecali su na ministarstva vanjskih poslova. Kroz postupan proces, imidž diplomacije se počeo mijenjati. Više to nije bila djelatnost rezervirana isključivo za aristokraciju nego se za ulazak u diplomatsku službu tražio talent. Širom Europe, ministarstva vanjskih poslova i srodne diplomatske službe razvile su sustav regrutacije koji se zasnivao na selekcijskom procesu i promociji po zaslugama. Npr. Habsburško Carstvo uspostavilo je već sredinom 18. stoljeća Orijentalnu akademiju na kojoj su se podučavale traže vještine od znanja jezika, kulture, itd. Ipak diplomacijom je još uvijek dominiralo plemstvo jer diplomati nisu mogli sami financirati svoje dužnosti sve do uspostavljanja karijerne diplomatske službe.
Tijekom 19. stoljeća uspostavljene su mnoge karakteristične strukture ministarstava vanjskih poslova. Jedna od njih je i razlikovanje između geografskih i organizacijskih principa. Međutim, bilo bi krivo tvrditi da su ministarstva vanjskih poslova bila u središtu kreiranja politike. Većina poslova ministarstava bila je obične administrativne prirode dok se vanjska politika odlučivala na političkoj razini. Postojala je izravna komunikacija između ministarstava i veleposlanika. U nekim državama čak ministarstva vanjskih poslova nisu imala privilegirano pravo da provode vanjsku politiku nego su to činila druga ministarstva i odjeli, naročito oni koji su nagledali trgovačke veze. Razvoj diplomacije išao je jednakim tempom i na nacionalnim i međunarodnim razinama.
U drugoj polovici 19. stoljeća sve velike europske sile su razmijenile misije, pa su se bilateralne diplomatske veze provodile kroz trajna poslanička mjesta što je označilo važan korak naprijed. Takva praksa se proširila širom svijeta. Usprkos sumnjama i nevoljkosti da se uključe u ono što su smatrale "bolestima Starog svijeta", Sjedinjene Američke Države počele su širiti svoju diplomatsku mrežu tijekom 19. stoljeća. Drugdje, države poput Japana, Perzije i Brazila pokrenut će razvitak diplomatskog stroja u domovini i u inozemstvu. Od posebne važnosti bile je postupno širenje europskih diplomatskih normi (nisu bile zanemarene ni one koje su se ticale diplomatskih privilegija i imuniteta) koje su postale od iznimne važnosti za međunarodni sustav i bile su globalno prihvaćene u narednom stoljeću.
Uz taj razvitak došlo je do pojave "konferencijske" diplomacije koja je označavala svitanje multilateralne diplomacije u nadolazećim desetljećima. Jedan primjer toga bio je kratkoročni "Kongresni sustav" koji je kratko postojao nakon Napoleonskih ratova, a sastojao se od vladara i glavnih ministara. Veći učinci su uslijedili od stvaranja konferencija veleposlanika u glavnim prijestolnicama koje su se nosile sa specifičnim problemima kao što su trgovina robovima. U drugom dijelu 19. stoljeća, tehnološki napredak, osobito u komunikacijama, potaknuo je priznanje da je potrebna međunarodna suradnja u oblastima kao što su telegrafska i poštanska komunikacija. Međunarodna telegrafska unija osnovana je 1865., a Univerzalna poštanska unija 1874. To je stvorilo svijest da je potrebna tehnološka stručnost u diplomaciji i da treba uvoditi domaće odjele/ministarstva u diplomatske pregovore.
Glavninu političkih komunikacija tada su obavljali diplomati koji su zbog ograničenih mogućnosti komuniciranja, kao i nepostojanja razgranatih susreta na vrhu, bili glavni prijenosnici poruka. Diplomatska zajednica je bila uglavnom malobrojna, kontrola parlamenata nije bila pretjerana, a javno mišljenje osvrtalo se na diplomaciju tek u trenucima nekih većih kriza. Diplomacija je bila djelatnost koja se odvijala u diskreciji i bez utjecaja masmedija. U tim danima u većini zemalja, osim nekih izuzetaka, nije bilo specijaliziranih diplomatskih škola ni drugih institucija koje bi pripremale buduće diplomate. Opće obrazovanje i poznavanje diplomatske povijesti uzimalo se kao dostatni temelj za obavljanje diplomatskih poslova jer diplomacija nigdje nije bila doživljavana kao znanost, već samo kao određena vještina komuniciranja.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
