Diplomacija se smatra najstarijim oblikom općenja među državama. Kada se o njoj govori, odmah se pri tome misli i na vanjsku politiku. Vanjska politika ili politika u cjelini program je akcije koji određena država ostvaruje na planu međunarodnih odnosa, a diplomacija bi bila ona metoda uz čiju se pomoć ta politika u praksi ostvaruje. Dakle, diplomacija ne može stvarati vanjsku politiku, ona jednostavno prenosi, objašnjava, pregovara i zastupa osnovnu političku liniju jedne države.
Pod diplomacijom se često razumijevaju različite stvari. Prije svega, pod diplomacijom se smatra vanjska politika neke zemlje. Kada se npr. kaže diplomacija Svete alijanse ili diplomacija SAD-a u Europi, onda se pri tome de facto misli na vanjsku politiku tih država. Diplomacija, međutim, ima i drugo značenje, tj. kada se uzima u smislu vođenja međunarodnih pregovora i mirnoga rješavanja međunarodnih sukoba. Istodobno, pod diplomacijom se ponekad smatraju posebno umijeće i vještina vođenja vanjskih poslova od pojedinih državnika. Sva ta određenja diplomacije u stanovitom su smislu jednostrana, jer, ipak, vođenje međunarodnih pregovora i mirno rješavanje sporova znače njezine bitne komponente.
Diplomacija obično prestaje onoga trenutka kada se upotrebljavaju druga sredstva, prije svega nasilna, i kada se pojedini problemi počinju rješavati uporabom sile. Političko geslo klasične diplomacije također je polazilo od pretpostavke da je potrebno stalno i neprekidno pregovaranje i da upravo pregovorima zainteresirane strane mogu riješiti svoja sporna pitanja. Još se u Demostenovim "Filipikama" nalažu zahtjevi da države stupaju u određene kontakte i da pregovorima pokušavaju riješiti svoja dvojbena pitanja. Slično je mišljenje imao i Machiavelli. Kardinal Richelieu također je smatrao da je pregovaranje osnovni zadatak diplomacije i da predstavnik kralja treba u svakoj prilici pregovarati kako bi postigao odgovarajuća rješenja.
Danas je pregovaranje postalo osnovnom maksimom međunarodnih odnosa. Nije više riječ samo o određenom načelu i zahtjevu međunarodnog života već je to postalo i pozitivna odredba međunarodnoga prava. Naime, članak 33. Povelje UN-a kaže da rješavanje sporova mirnim putem uz slobodni odabir sredstava (pregovora, anketama izmirenja itd.) znači mogućnost da se sporna pitanja u međunarodnim odnosima uspješno rješavaju. Neke međunarodne organizacije regionalnog tipa predviđaju isto, npr. Organizacija američkih država, u čijoj je povelji odredba da sporna pitanja treba rješavati mirnim putem. Povelja Organizacije afričkog jedinstva također zahtjeva pregovaranje i mirno rješavanje sporova s pomoću izravnoga kontaktiranja zainteresiranih strana, itd. Načela politike koegzistencije i nesvrstanosti, gledano u širem smislu, također postavljaju zahtjev za pregovaranjem kao osnovnim načinom djelovanja u međunarodnim odnosima.
Ako su slanje poruka i pregovaranje jedno od najvažnijih diplomatskih djelatnosti, moguće je tvrditi kako je ta aktivnost stara koliko i prvi kontakti među različitim plemenima, društvima i kasnije državama. U Ilijadi se spominju vjesnici, a apostol Pavle u pismu Crkvi na Corintu opisuje sebe kao ambasadora. U Grčkoj je nositelj vijesti bio nazvan angelosom, što mu je davalo određenu sakralnu naznaku. Kraljevi, vojskovođe i drugi visoki dužnosnici u drevnim vremenima poznavali su instituciju poslanstva kojom su se prenosile vijesti u okolni svijet. Poslanike spominje i Stari zavjet iako ne opisuje njihove zadaće niti funkcije.
Podijeljena Grčka, u kojoj je djelovalo načelo jednakosti gradova-država, upravo na temelju svog multilateralnog sustava država bila je pogodna za razvoj diplomatskih odnosa. Tada su nastali i temelji prvih saveza, sporazuma, konvencija, a česti su bili ugovori o miru te je arbitraža bila popularan način rješavanja sporova među različitim državama. Tako su se sprječavali ratovi i sukobi. Rimska država u razvoju onoga što bi se moglo nazvati diplomacijom, pošla je od drukčijih pretpostavki. Golemo Rimsko carstvo nije priznavalo jednakost, a veliki ciljevi ostvarivani su isključivo silom. Poslanici (nunciji) upućivani su u osvojene zemlje i nakon povratka podnosili su izvješća o stanju u pojedinim rimskim posjedima. Snažan i velik Rim nije poklanjao znatniju pozornost osvojenim zemljama. Njihovi poslanici koji su dolazili u Rim, dugo se čekali na prijem, nisu nailazili na susretljivost i nastojali su što prije obaviti svoju dužnost.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
