Josif Staljin - mali je broj povijesnih osoba koje su toliko obilježile cijelu jednu vremensku epohu poput njega i još je manji broj ličnosti koje uzrokuju toliko polarizaciju povjesničara. Staljin je svakako jedan od najvažnijih političkih aktera 20. stoljeća čija je pojava značajno utjecala i promijenila Rusiju, Europu, ali i cijeli svijet.
Tko je zapravo Staljin? Za jedne, krvavi diktator čija je politika dovela do uspostavljanja najokrutnijeg, najautoritarnijeg i najtotalitarnijeg režima u ruskoj povijesti. Pristaše takvog razmišljanja ističu autokratsku vladavinu, organizirana krvoprolića pod okriljem države, likvidacije i čistke milijuna nevinih žrtava, masovne deportacije cijelih etničkih skupina, prouzrokovane gladi diljem SSSR-a, nestručno vođenje države kroz Drugi svjetski rat, dijeljenje svijeta, otpočinjanje Hladnog rata, itd. Za druge, Staljin je simbol uspjeha i napretka koji je Sovjetski Savez i Rusiju preobrazio iz jedne poljoprivredno zaostale zemlje u svjetsku supersilu s nuklearnim oružjem po moći ravnu Sjedinjenim Državama. Staljinovi apologeti ističu uspješnu industrijalizaciju i kolektivizaciju, znanstveni i tehnološki napredak, društvo bez korupcije i kriminala, zajednicu ravnopravnih naroda, klasa i građana te socijalnu jednakost i sigurnost. Posebice ističu Staljinovu pobjedu nad nacističkom Njemačkom koja je Europu i svijet spasila od fašizma.
Međutim, povijest nije ni crna ni bijela. Kako bi se Staljinov lik i djelo razumjeli potrebno je pogledati kako se dječak iz siromašne obitelji na periferiji Ruskog Carstva uspio probiti do apsolutnog vladara Kremlja. Sin postolara Visariona i pralje Ekaterine, Josif Visarionovič Džugašvili rodio se 18. prosinca 1878. u malom gruzijskom gradu Goriju, u dalekim kavkaskim graničnim područjima Ruskog Carstva. Bilo je to neugledno podrijetlo za čovjeka koji se pedeset godina poslije uspeo na položaj diktatora Sovjetskog Saveza. Otac mu je bio alkoholičar i tukao je njega i majku. Život je započeo kao pravi proleterski revolucionar, siromašan i obespravljen. Pohađao je mjesnu školu u kojoj je njegovo izvanredno pamćenje privuklo pažnju učitelja. Josifova inteligencija zajedno s ambicijama njegove majke koja je željela da postane svećenik uvjerili su učitelja da mu osigura mjesto u sjemeništu u gruzijskoj prijestolnici Tbilisiju.
U sjemeništu je Josif stekao institucionalnu naobrazbu. Škola je u njemu poticala gorljivu želju za čitanjem. Hvalio se da je vještinu čitanja savladao već s pet godina. Jednom prilikom otac ga je dočekao ispred sjemeništa. Saznavši da mu sin prima uz stipendiju još i pet rubalja mjesečno kao pjevač u zboru, potražio ga je: "Mladiću, gospodine", – obratio mu se Visarion. "Zaboravio si svoga oca….Daj mi barem tri rublja, nemoj biti zao kao tvoja majka!" "Ne viči!" bio je odrješit Josif, "Ako ne odeš istog trenutka, pozvat ću stražara." Visarion je pokunjeno otišao, a kasnije je ubijen u svađi 1910. godine. Svojoj majci Staljin je povremeno slao novac, kako bi joj pomagao, ali se držao podalje od njene hladne sarkastičnosti i stroge discipline. Josif je izrastao u čangrizavog i mrzovoljnog mladića. U sjemeništu je mršavi dječak, kozičav zbog boginja koje je prebolio u djetinjstvu, pomalo krivonog, s lijevom rukom koja je bila pet centimetara kraća zbog sepse uzrokovane čirom, uspostavio prvi kontakt s ruskim socijaldemokratskim pokretom.
Staljin se priključio Ruskoj socijalno-demokratskoj radničkoj stranci 1899. pa su ga te godine izbacili iz sjemeništa. U tom trenutku započeo je karijeru profesionalnog revolucionara. Privlačio ga je beskompromisni revolucionarni stav ruskog marksizma kao i jednostavne pouke besklasne borbe. Pridružio se ilegalnom pokretu i proveo sljedećih 17 godina u loše osvijetljenim i opasnim katakombama. U tom vremenu je naučio kako preživjeti brisanjem vlastite ličnosti. Uzimao je različite nadimke: najprije Koba, ponekad David, Nižeradze, Čižikov, Ivanovič, sve dok napokon, neposredno prije izbijanja rata 1914. nije preuzeo ime Staljin prema ruskoj riječi za čelik. Bio je potpuno zaokupljen političkom borbom, mnogo je čitao i pisao, organizirao političku aktivnost i pljačkao banke kako bi smogao sredstva za pokret. Uhićen je najmanje četiri puta i prognan u Sibir. Odatle je pobjegao, a to je kod carističkog progonstva značilo samo da se ukrcao na vlak i otputovao na zapad.
Bio je delegat na partijskim skupovima u inozemstvu, uključujući Četvrti kongres u Stockholmu i Peti kongres u Londonu, ali je za njegov kasniji uspon bila ključna odluka da se svrsta uz boljševičku ili većinsku frakciju kad se Socijaldemokratska partija 1903. rascijepila radi pitanja revolucionarne taktike. Staljin je ostao u ogranku kojeg je vodio mladi pravnik Vladimir Iljič Uljanov, čiji je nadimak bio Lenjin. Iako je tada bio u zatvoru, 1912. izabran je u Centralni komitet, vodeće tijelo partije, u kojem je ostao (izuzevši kratko razdoblje Prvog svjetskog rata) sljedećih 40 godina. Godinu dana poslije prognan je na četiri godine u Turuhansk s državnom plaćom od 15 rubalja na mjesec. Velik je dio vremena provodio u lovu i ribolovu. Jedan prognanik koji je sa Staljinom dijelio istu sudbinu 1916. sjeća se tada već 36-godišnjaka: "Bio je krupan, srednje visine, spuštenih brkova, guste kose, niska čela i kratkih nogu... govorio je dosadno i suhoparno... uskogrudan fanatik." Staljin je bio ohol i šutljiv, a prema ljudima oko sebe grub, provokativan i ciničan. Već su se vidjela obilježja budućeg diktatora.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
