Bivši predsjednik EU komisije, Jean-Claude Juncker, prije 5 godina pred Europskim parlamentom izjavio je: "Na mnogočemu smo zahvalni Amerikancima... ali oni neće zauvijek paziti na europsku sigurnost, mi ćemo morati na tome raditi sami, a zato nam treba novi pristup izgradnji europske sigurnosne unije čiji će konačni cilj biti uspostava europske vojske".
To je bila 2016., vrijeme kad je Barack Obama silazio s vlasti, a Amerika i svijet pripremali su se za predsjednicu Hillary Clinton. Dakako, to se nije dogodilo pošto je Donald Trump iznenadio. No, unatoč velikom iznenađenju u SAD-u, mnogi su još uvijek tretirali koncept europske vojske kao radikalnu i posve nepotrebnu ideju. Donekle se taj stav počeo mijenjati kad je Trump lansirao svoju izolacionističku retoriku - koja je 4 godine ipak uvelike ostala sama retorika. Ipak, njegove kritike na račun NATO-a odzvanjale su snažno hodnicima EU moći i počelo se intenzivnije razmišljati o budućnosti bez američke stalne potpore.
Naravno, taj odnos između SAD-a i Europe još od kraja Drugog svjetskog rata je odnos u kojem se zna tko se nalazi u dominantnoj, a tko u submisivnoj poziciji. Znatan dio Europe nije se bunio pošto su u tome vidjeli garanciju da neće završiti u socijalističkom bloku u kojem je bila istočna Europa. No, nakon raspada SSSR-a i socijalističkog bloka odnos - tzv. atlantizam - jednostavno je ostao na snazi i nije se bitno promijenio sve do današnjih dana. Štoviše, u nekim aspektima američki utjecaj nad Europom danas je čak i veći nego prije.
U isto vrijeme Europa ima vrlo precizan sluh za slabljenje američke moći i na tu činjenicu reagira pomalo kaotično. S jedne strane imamo paniku, strah od nepoznatog. Nakon više od pola stoljeća odnosa kakav je bio (i još uvijek jest) američko-europski, svaka promjena može izazvati nervozu. S druge strane imamo jedno krilo europske elite koja već neko vrijeme, godinama zapravo, očekuje ovakav scenarij i priprema se za veću dozu europskog suvereniteta.
Sama činjenica da je europsko donošenje odluka još uvijek uvelike ovisno o Washingtonu jasno nam govori koja je frakcija u Europi još uvijek brojnija. Ne čudi stoga veliki i pomalo pretjerani entuzijazam s kojim su tradicionalne europske strukture moći dočekale pobjedu Joea Bidena na američkim predsjedničkim izborima prošle godine. Joe Biden predstavljao je određenu simboliku, "povratak na staro", zaklon od nekih novih pravaca i osjećaj da bi se atlantizam mogao vratiti tamo gdje je i bio desetljećima.
Jasno, ta ideja naišla je na grubo buđenje prije svega nekoliko dana. Američko povlačenje iz Afganistana nemoguće je interpretirati drugačije nego dodatnu potvrdu slabljenja američke moći na međunarodnoj sceni. Mnogi su tu činjenicu dočekali vrlo nevoljko, ali ipak prepoznaju da je to činjenica. Jean-Clau...
To je bila 2016., vrijeme kad je Barack Obama silazio s vlasti, a Amerika i svijet pripremali su se za predsjednicu Hillary Clinton. Dakako, to se nije dogodilo pošto je Donald Trump iznenadio. No, unatoč velikom iznenađenju u SAD-u, mnogi su još uvijek tretirali koncept europske vojske kao radikalnu i posve nepotrebnu ideju. Donekle se taj stav počeo mijenjati kad je Trump lansirao svoju izolacionističku retoriku - koja je 4 godine ipak uvelike ostala sama retorika. Ipak, njegove kritike na račun NATO-a odzvanjale su snažno hodnicima EU moći i počelo se intenzivnije razmišljati o budućnosti bez američke stalne potpore.
Naravno, taj odnos između SAD-a i Europe još od kraja Drugog svjetskog rata je odnos u kojem se zna tko se nalazi u dominantnoj, a tko u submisivnoj poziciji. Znatan dio Europe nije se bunio pošto su u tome vidjeli garanciju da neće završiti u socijalističkom bloku u kojem je bila istočna Europa. No, nakon raspada SSSR-a i socijalističkog bloka odnos - tzv. atlantizam - jednostavno je ostao na snazi i nije se bitno promijenio sve do današnjih dana. Štoviše, u nekim aspektima američki utjecaj nad Europom danas je čak i veći nego prije.
U isto vrijeme Europa ima vrlo precizan sluh za slabljenje američke moći i na tu činjenicu reagira pomalo kaotično. S jedne strane imamo paniku, strah od nepoznatog. Nakon više od pola stoljeća odnosa kakav je bio (i još uvijek jest) američko-europski, svaka promjena može izazvati nervozu. S druge strane imamo jedno krilo europske elite koja već neko vrijeme, godinama zapravo, očekuje ovakav scenarij i priprema se za veću dozu europskog suvereniteta.
Sama činjenica da je europsko donošenje odluka još uvijek uvelike ovisno o Washingtonu jasno nam govori koja je frakcija u Europi još uvijek brojnija. Ne čudi stoga veliki i pomalo pretjerani entuzijazam s kojim su tradicionalne europske strukture moći dočekale pobjedu Joea Bidena na američkim predsjedničkim izborima prošle godine. Joe Biden predstavljao je određenu simboliku, "povratak na staro", zaklon od nekih novih pravaca i osjećaj da bi se atlantizam mogao vratiti tamo gdje je i bio desetljećima.
Jasno, ta ideja naišla je na grubo buđenje prije svega nekoliko dana. Američko povlačenje iz Afganistana nemoguće je interpretirati drugačije nego dodatnu potvrdu slabljenja američke moći na međunarodnoj sceni. Mnogi su tu činjenicu dočekali vrlo nevoljko, ali ipak prepoznaju da je to činjenica. Jean-Clau...
