Bivši predsjednik EU komisije, Jean-Claude Juncker, prije 5 godina pred Europskim parlamentom izjavio je: "Na mnogočemu smo zahvalni Amerikancima... ali oni neće zauvijek paziti na europsku sigurnost, mi ćemo morati na tome raditi sami, a zato nam treba novi pristup izgradnji europske sigurnosne unije čiji će konačni cilj biti uspostava europske vojske".
To je bila 2016., vrijeme kad je Barack Obama silazio s vlasti, a Amerika i svijet pripremali su se za predsjednicu Hillary Clinton. Dakako, to se nije dogodilo pošto je Donald Trump iznenadio. No, unatoč velikom iznenađenju u SAD-u, mnogi su još uvijek tretirali koncept europske vojske kao radikalnu i posve nepotrebnu ideju. Donekle se taj stav počeo mijenjati kad je Trump lansirao svoju izolacionističku retoriku - koja je 4 godine ipak uvelike ostala sama retorika. Ipak, njegove kritike na račun NATO-a odzvanjale su snažno hodnicima EU moći i počelo se intenzivnije razmišljati o budućnosti bez američke stalne potpore.
Naravno, taj odnos između SAD-a i Europe još od kraja Drugog svjetskog rata je odnos u kojem se zna tko se nalazi u dominantnoj, a tko u submisivnoj poziciji. Znatan dio Europe nije se bunio pošto su u tome vidjeli garanciju da neće završiti u socijalističkom bloku u kojem je bila istočna Europa. No, nakon raspada SSSR-a i socijalističkog bloka odnos - tzv. atlantizam - jednostavno je ostao na snazi i nije se bitno promijenio sve do današnjih dana. Štoviše, u nekim aspektima američki utjecaj nad Europom danas je čak i veći nego prije.
U isto vrijeme Europa ima vrlo precizan sluh za slabljenje američke moći i na tu činjenicu reagira pomalo kaotično. S jedne strane imamo paniku, strah od nepoznatog. Nakon više od pola stoljeća odnosa kakav je bio (i još uvijek jest) američko-europski, svaka promjena može izazvati nervozu. S druge strane imamo jedno krilo europske elite koja već neko vrijeme, godinama zapravo, očekuje ovakav scenarij i priprema se za veću dozu europskog suvereniteta.
Sama činjenica da je europsko donošenje odluka još uvijek uvelike ovisno o Washingtonu jasno nam govori koja je frakcija u Europi još uvijek brojnija. Ne čudi stoga veliki i pomalo pretjerani entuzijazam s kojim su tradicionalne europske strukture moći dočekale pobjedu Joea Bidena na američkim predsjedničkim izborima prošle godine. Joe Biden predstavljao je određenu simboliku, "povratak na staro", zaklon od nekih novih pravaca i osjećaj da bi se atlantizam mogao vratiti tamo gdje je i bio desetljećima.
Jasno, ta ideja naišla je na grubo buđenje prije svega nekoliko dana. Američko povlačenje iz Afganistana nemoguće je interpretirati drugačije nego dodatnu potvrdu slabljenja američke moći na međunarodnoj sceni. Mnogi su tu činjenicu dočekali vrlo nevoljko, ali ipak prepoznaju da je to činjenica. Jean-Claude Juncker i drugi to su prepoznali još prije 5 i više godina, a sad to od radikalne ideje polako postaje suočavanje s novom stvarnošću.
Proći će još dugo vremena do formalnog umirovljenja NATO saveza, ali funkcionalna egzistencija ove vojne alijanse možda je već na samom kraju. Europa će zadržati simbolične veze s Amerikom još dosta vremena, ili barem onoliko koliko će Amerika podsjećati na svoje klasično izdanje (novi Trumpov mandat, ili pojava nekog još radikalnijeg političara može eliminirati i ove simbolične veze). No, dan kad Europa ozbiljno krene s planom stvaranja europske vojske je i dan kada atlantizam prestaje postojati kao osovina (globalne) moći.
Naravno, to pitanje "tko će braniti Europu ako ne SAD?" već dugo vremena zvuči paranoidno, ali dobro, za neke je ruska intervencija na Krimu 2014. bila znak vremena te i danas postoji strah da je "ruska agresija" nešto s čime će se Europa morati suočiti u vrlo bliskoj budućnosti. Takvi strahovi možda i najčešće dolaze od onih koji potajno smatraju da je cijeli globalni poredak kao ovakav vrlo neodrživ jer jedino u takvom slučaju može se i realno zamisliti novi sukob na prostoru Europe i/ili Euroazije. Ako pak stvari ostanu kakve jesu teško je realno zamisliti da je netko voljan vojno napadati Europu, bilo da je riječ o Rusiji, Kini, Iranu, Sjevernoj Koreji, Islamskom Emiratu Afganistan 2.0...
Opasnija rabota je pred nama ako Europa koristi riječ "obrana" na onaj orwellijanski novogovorski način gdje to zapravo znači "napadački kapaciteti". Je li moguće zamisliti Europu (odnosno EU) da u bliskoj budućnosti, odvojena od SAD-a, sama kreće u neke strane vojne intervencije? Nažalost - itekako. U Europi je i previše militarizma koji se gajio kroz godine europsko-američke vojne suradnje tako da njihove ambicije su danas velike, a ima tu i maštanja o tome da će Europa "nastaviti tamo gdje je Amerika stala"...
Ne treba posebno ni isticati da je to put u novu propast za Stari kontinent. Joe Biden možda jest izveo krajnje kaotično povlačenje iz Afganistana te pritom sebi ugrozio i šanse za reizbor (iako, s obzirom na godine, možda ni nema takvih namjera 2024.), ali je rekao nešto što će ostati zapamćeno kao njegova povijesna izjava - izgradnja nacija ne funkcionira. Problem je u tome što nismo čuli europsku reakciju koja bi složno i potvrdno osudila grozni "nation building" koncept.
Ako dođe do američkog povlačenja sa "scene", treba li EU imati svoju vojsku? Vjerojatno da. Bilo bi bolje da je odgovor ne, ali ne možemo pobjeći od činjenice da su sve zemlje svijeta naoružane (mnoge i "do zuba") pa bi u takvom svijetu bilo naivno pričati o demilitariziranim kontinentima. Ako treba, neka ima, ali ta vojska mora znati gdje joj je mjesto - u vojarnama i na vojnim (europskim) poligonima, a ne po Bliskom istoku, Africi, ili (najgore od svega) u traženju sukoba po istočnim granicama Europske unije!
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
