Od posta do hodanja: Što ako su najveći lijekovi besplatni?

Nakon porpilično dugo vremena upalio sam TV kanale, ne sam uređaj, njega držim često upaljenog u svrhu konzumacije digitalnog sadržaja po vlastitom izboru. TV kanale izbjegavam već godinama jer mi se jednostavno ne sviđa taj nedostatak autonomije. Film, video predavanje ili članak mogu prekinuti kad god poželim, sukladno drugim obvezama, a TV je nepotreban tiranin.

Ne znam što me točno ponukalo da upalim "TV", konkretno podnevni dnevnik, vjerojatno izvješće o nedavnim snažnim olujama koje su poharale Zagreb. I kad god se vratim rijetko gledanim kanalima iznenadi me nekoliko stvari. Prvo koliko su voditelji ostarili, što mi odmah da do znanja da je opet prošlo dosta vremena… Kako i njima, tako i meni. Druga stvar, vrsta reklamnih poruka.

Za nekoga tko gleda TV regularno to je možda posve trivijalna stvar, no za mene, gdje mi od "TV-a do TV-a" prođe i po nekoliko godina, iznenađenje je baš konkretno. Nekoć su reklamne poruke bile poprilično šareni prostor svega i svačega. Sve od perilice rublja, novih automobila, banaka do promocije koncerata borilo se za vašu pažnju.

Sjećam se jedne davnije tranzicije, koja je valjda isto nastupala u periodu moje TV-apstinencije. Odjednom su reklame postale, u nedostatku bolje riječi – glupe. I to je bio jedan val koji je odjednom afektirao sve proizvode i usluge. Kao da je među stručnjacima za oglašavanje počelo cirkulirati tajno istraživanje u kojem se zaključuje da su mase generalno glupe i da takav mora biti i sadržaj koji im se servira. A možda nije riječ o istraživanju, možda je to bio generalni zaključak globalnog stanja stvari. Nisam konkretan fenomen nikad istraživao preduboko, vjerojatno je i u drugim zemljama prosječni konzument piva postao idiot, žena beznadna kućanica, a djeca ovisnici o napadima na vizualna osjetila.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.