Povijest je uvijek ispisivala različite stranice. Nekad bi one bile ponosne i slavne, a nekada bi bile tužne i nesretne. Posebno mjesto u povijesti imaju teritorijalna osvajanja. Od početka svijeta pa do danas vladari su željeli proširiti svoj državni teritorij. Moć države se mjerila veličinom prostora koji kontrolira. Što je država veća to bi značilo da ima veću čast, ponos i poštovanje u međunarodnom poretku.
Teritorijalna ekspanzija Osmanskog Carstva je doista jedinstven i specifičan primjer u ljudskoj povijesti. Nikada prije niti kasnije jedna država se nije toliko proširila u tako kratkom vremenskom razdoblju. Osmanlijsko Carstvo je započelo svoje postojanje kao pogranični emirat u 13. stoljeću na sjeverozapadu Anadolije. Početna veličina teritorija iznosila je samo 1500 četvornih kilometara. Nakon osvajanja arapskih zemalja 1517. carstvo je postalo najmoćnija islamska država, a osvajanjima Sulejmana II. Kanunija od srednje Europe do Indijskog oceana dobilo je status svjetske sile.Carstvo se preobrazilo u svjetsku supersilu u 16. i 17. stoljeću kada je kontroliralo veći dio jugoistočne Europe, Irak, Siriju, Izrael, Egipat, sjevernu Afriku do Alžira i Arapski poluotok. Tada je površina teritorija Otomanskog Carstva iznosila nevjerojatnih 2.5 milijuna kilometara kvadratnih, a s vazalnim državama Osmanlije su kontrolirali 3.5 milijuna četvornih kilometara. Taj teritorij je naseljavalo između 30 i 35 milijuna stanovnika na području 35 današnjih suvremenih nacionalnih država.
Turci – Osmanlije nose ime od sultana Osmana ili Otomana (kraj 13. i početak 14. st.), koji je utemeljio dinastiju sultana koja će trajati sljedećih šest stoljeća i koji je započeo širenje osmanskog teritorija. Povjesničari su se pitali kako je bilo moguće da Osmanlije postignu izvanredne uspjehe koji ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. S vremenom se otkrilo da tu nije bilo iznenađenja već su Osmanlije razvili takav državni poredak odnosno uređenje koje je bilo vrlo pogodno za akviziciju teritorija. Imali su vrlo dobro razvijenu strategiju ratovanja. Prije lansiranja nekog pohoda razmatrali bi političku situaciju u zemlji koju su namjeravali osvojiti i tražili su krize koje su stvarale pukotine i nestabilnost u tim zemljama. Osmanski pohod na Europu naravno bio je olakšan situacijom u kojoj se niti jedna zemlja nije mogla efektivno suprotstaviti. Bizantsko, Bugarsko i Srpsko Carstvo bili su u velikim krizama i u stagnaciji koja je vodila prema propadanju. Osmanske ofenzive su mogle biti osujećene zajedničkim snagama kršćanskih država, ali one su međusobno bile na ratnoj nozi i vladala je nesloga što su islamski osvajači maksimalno iskoristili.
Međutim, ti čimbenici nisu bili presudni već su odlučujuću ulogu odigrali sami Osmanlije čiji je unutarnji poredak omogućio da stvore kvalitativne i kvantitativne prednosti u ratu protiv kršćana. Kao i uvijek najvažnija je bila ličnost vladara od koje sve počinje u svakoj državi. Dok su u europskim silama vladari dolazili na vlast putem sustava primogeniture tj. dolazila su na vlast prvorođena djeca kralja ili cara, kod Osmanlija vrijedio je zakon unigeniture koji je trasirao na vlast one koji su bili najkompetentniji. Sultan je imao na raspolaganju prvu profesionalnu stajaću vojsku u Europi koju si činili janjičari, kapikulu konjica i artiljerija. Profesionalnost vojske jamčila joj je prednost pred ostalim sukobljenim stranama. Timarski sustav (vrsta feudalnog sustava) omogućavao je mobilizaciju velike vojske za koju sultan nije imao nikakvih novčanih troškova.
Za razliku od europskih vojski koje su predvodili vitezovi plemići, osmanski ratnici su bili disciplinirani i lojalni te nisu imala vremenska ili teritorijalna ograničenja u svojoj službi. Ratnici su bivali nagrađeni posjedima ako su dobro izvršavali zadatke. Pogrešno obavljanje zadataka bilo je strogo sankcionirano što je pojačalo sofisticiranost vojne izvedbe. Administracija provincija je bila učinkovita i omogućavala je brzu mobilizaciju postrojbi, a smotre su utvrđivale standard opremljenosti i naoružanosti vojnika. Osmanlije su vrlo brzo shvatili važnost logistike i prometne infrastrukture, tj. cesta koje su omogućavale trupama pokretljivost i brzinu. Logistika je rješavala problem prehrane i psihofizičkog stanja trupa.
Izuzetno je bio važan osmanlijski model osvajanja u više strateških etapa. Prva etapa je podrazumijevala osnivanje militariziranog pograničnog teritorija, tj. svojevrsne vojne krajine iliti serhata koji se prostirao prema neprijateljskom području. S tog područja vodili su se sustavni i razorni upadi na susjedni neprijateljski teritorij s ciljem da se to područje oslabi ekonomski i demografski kroz porobljavanje pučanstva i/ili uništenje gospodarske aktivnosti. Strategija je nastojala da se neprijatelju nanese što veća šteta uz što manje vlastite troškove. Izgleda da su tako Osmanlije bili preteče kapitalizma barem u vojnom smislu.
U 14. i 15. stoljeću Osmanlije su raselili nemirne nomadske grupe iz Anadolije na granice svog carstva i tako otklonili potencijalne nemire u središtu države i koristili su njihovu agresivnost za svoje namjene. Akindžijske jedinice kojima su se pridruživali i balkanski Vlasi nanosile su ogromnu štetu neprijatelju, a to osmansku državu nije ništa koštalo jer su se oni naplaćivali od plijena. Prve osmanske krajine na europskom tlu osnovane su u Trakiji i Bugarskoj, a zajedno s njima i serhati. Krajem 14. stoljeća osnovano je Skopsko krajište koje je služilo kao baza za napade na Srbiju, Albaniju i Bosnu. Osnivani su s vremenom i sandžaci u Sofiji, Vidinu, Kruševcu, Smederevu.
Neposredno nakon što su serhati ispunili zadatak i iscrpili obližnje područje, sljedeća etapa bilo je zauzimanje neke utvrde iz koje se vršio pritisak na tu zemlju da popusti i prizna osmansku vrhovnu vlast. Utvrde su se nalazile na prometnim čvorištima riječnih i kopnenih puteva te su one bile ključne za konsolidaciju vlasti i daljnju teritorijalnu ekspanziju. Kao izvrstan primjer može se uzeti Konstantinopol (Carigrad) koji je bio važan Osmanlijama jer je kontrolirao tjesnace Bospor i Dardanele kao i prometne puteve između Sredozemnog i Crnog mora te između Male Azije i Balkanskog poluotoka. Osvajanje Niša bilo je važno jer je grad predstavljao poveznicu Srbije, Trakije i Panonije, a Beograd je bio smješten na ušću Save u Dunav te bio sjajno pozicioniran kao ishodište za daljnje prodore u Ugarsku.
Nakon što bi neka zemlja izgubila svoj suverenitet i postala vazal imala je obavezu plaćati sultanu godišnji danak i dati svoj doprinos vojnim postrojbama. Vazalni status je bio prijelazni period nakon čega je uslijedila aneksija odnosno uspostavljanje osmanskog državno-pravnog poretka. Osmanlije bi u osvojenoj zemlji ostavili trupe samo u ključnim utvrdama, a ostale snage bi povukli kako bi ih mogli upotrijebiti na drugim bojišnicama.
Osvojena i anektirana zemlja čiji su resursi pedantno popisani postala bi dio državnog dobra (miri) i sultan ju je dijelio ratnicima i administratorima kao timar - feudalni posjed. Timarski sustav je postojao ponajviše zbog vojnih potreba carstva kako bi se našle trupe za osmansku vojsku iako se oblikovao i politički, gospodarski i kulturni život novoosvojenog područja. Zbog centralističkog uređenja carstva, novi teritoriji su uobličeni u temeljne teritorijalne jedinice sandžake koji su se dalje dijelili na vilajete (vojnoupravne jedinice pod zapovjedništvom subaša) a vilajeti na nahije. Da bi se spriječile zloupotrebe ovlasti, vlast u sandžacima dijelila se između bega koji je pripadao vojnoj klasi te kadije koji je potjecao iz redova uleme i zastupao pravosuđe. Veći broj sandžaka činio je najveću upravnu cjelinu u carstvu: beglerbegluk (ejalet, pašaluk). S njim je upravljao beglerbeg "beg nad begovima" koji je bio vrhovni predstavnik sultana u provinciji. Osmanski posjedi na europskom tlu pripadali su Rumelijskom beglerbegluku osnovanom 1361. dok su one u istočnom dijelu carstva podijeljene između Anatolskog beglerbegluka osnovanog 1393. i Rumskog. Kasnije je njihov broj drastično porastao, ali je Rumelijski beglerbegluk ostao najelitniji od svih.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
