Povijest je uvijek ispisivala različite stranice. Nekad bi one bile ponosne i slavne, a nekada bi bile tužne i nesretne. Posebno mjesto u povijesti imaju teritorijalna osvajanja. Od početka svijeta pa do danas vladari su željeli proširiti svoj državni teritorij. Moć države se mjerila veličinom prostora koji kontrolira. Što je država veća to bi značilo da ima veću čast, ponos i poštovanje u međunarodnom poretku.
Teritorijalna ekspanzija Osmanskog Carstva je doista jedinstven i specifičan primjer u ljudskoj povijesti. Nikada prije niti kasnije jedna država se nije toliko proširila u tako kratkom vremenskom razdoblju. Osmanlijsko Carstvo je započelo svoje postojanje kao pogranični emirat u 13. stoljeću na sjeverozapadu Anadolije. Početna veličina teritorija iznosila je samo 1500 četvornih kilometara. Nakon osvajanja arapskih zemalja 1517. carstvo je postalo najmoćnija islamska država, a osvajanjima Sulejmana II. Kanunija od srednje Europe do Indijskog oceana dobilo je status svjetske sile.Carstvo se preobrazilo u svjetsku supersilu u 16. i 17. stoljeću kada je kontroliralo veći dio jugoistočne Europe, Irak, Siriju, Izrael, Egipat, sjevernu Afriku do Alžira i Arapski poluotok. Tada je površina teritorija Otomanskog Carstva iznosila nevjerojatnih 2.5 milijuna kilometara kvadratnih, a s vazalnim državama Osmanlije su kontrolirali 3.5 milijuna četvornih kilometara. Taj teritorij je naseljavalo između 30 i 35 milijuna stanovnika na području 35 današnjih suvremenih nacionalnih država.
Turci – Osmanlije nose ime od sultana Osmana ili Otomana (kraj 13. i početak 14. st.), koji je utemeljio dinastiju sultana koja će trajati sljedećih šest stoljeća i koji je započeo širenje osmanskog teritorija. Povjesničari su se pitali kako je bilo moguće da Osmanlije postignu izvanredne uspjehe koji ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. S vremenom se otkrilo da tu nije bilo iznenađenja već su Osmanlije razvili takav državni poredak odnosno uređenje koje je bilo vrlo pogodno za akviziciju teritorija. Imali su vrlo dobro razvijenu strategiju ratovanja. Prije lansiranja nekog pohoda razmatrali bi političku situaciju u zemlji koju su namjeravali osvojiti i tražili su krize koje su stvarale pukotine i nestabilnost u tim zemljama. Osmanski pohod na Europu naravno bio je olakšan situacijom u kojoj se niti jedna zemlja nije mogla efektivno suprotstaviti. Bizantsko, Bugarsko i Srpsko Carstvo bili su u velikim krizama i u stagnaciji koja je vodila prema propadanju. Osmanske ofenzive su mogle biti osujećene zajedničkim snagama kršćanskih država, ali one su međusobno bile na ratnoj nozi i vladala je nesloga što su islamski osvajači maksimalno iskoristili.
Međutim, ti čimbenici nisu bili presudni već su odlučujuću ulogu odigrali sami Osmanlije čiji je unutarnji poredak omogućio da stvore kvalitativne i kvantitativne prednosti u ratu protiv kršćana. Kao i uvijek najvažnija je bila ličnost vladara od koje sve počinje u svakoj državi. Dok su u europskim silama vladari dolazili na vlast putem sustava primogeniture tj. dolazila su na vlast prvorođena djeca kralja ili cara, kod Osmanlija vrijedio je zakon unigeniture koji je trasirao na vlast one koji su bili najkompetentniji. Sultan je imao na raspolaganju prvu profesionalnu stajaću vojsku u Europi koju si činili janjičari, kapikulu konjica i artiljerija. Profesionalnost vojske jamčila joj je prednost pred ostalim sukobljenim stranama. Timarski sustav (vrsta feudalnog sustava) omogućavao je mobilizaciju velike vojske za koju sultan nije imao nikakvih novčanih troškova.
Za razliku od europskih vojski koje su predvodili vitezovi plemići, osmanski ratnici su bili disciplinirani i lojalni te nisu imala vremenska ili teritorijalna ograničenja u svojoj službi. Ratnici su bivali nagrađeni posjedima ako su dobro izvršavali zadatke. Pogrešno obavljanje zadataka bilo je strogo sankcionirano što je pojačalo sofisticiranost vojne izvedbe. Administracija provincija je bila učinkovita i omogućavala je brzu mobilizaciju postrojbi, a smotre su utvrđivale standard opremljenosti i naoružanosti vojnika. Osmanlije su vrlo brzo shvatili važnost logistike i prometne infrastrukture, tj. cesta koje su omogućavale trupama pokretljivost i brzinu. Logistika je rješavala problem prehrane i psihofizičkog stanja trupa.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
