Tijekom većine 19. stoljeća progresivne elite Latinske Amerike smatrale su Sjedinjene Države svijetlim primjerom modernosti i napretka. Postojali su i zajednički interesi budući da su mlade republike sjevera i juga sve bile bivše kolonije europskih monarhija. Bojale su se novih europskih intervencija u Novom svijetu koje su se i događale. Velika Britanija je bila sve moćnija ekonomska sila u regiji, tu i tamo bi zauzela koji komad teritorija. Španjolska je ponovo pokušala osvojiti Peru i Meksiko, Napoleon III. je jedno vrijeme okupirao Meksiko. Rusija je imala ekspanzionističke ambicije na Aljasci. Zbog europskog imperijalizma, američki predsjednik James Monroe je 1823. upozorio da "američki kontinenti zbog slobodnih i neovisnih uvjeta koje su ostvarili i zadržali, ne mogu se smatrati subjektima kolonizacije bilo koje europske sile", i obvezao je asistenciju SAD-a bilo kojoj američkoj zemlji čiji je suverenitet ugrožen od strane europskih nacija.
Riječ je o konceptu koji će postati poznat kao Monroeva doktrina. Ona je u nekom smislu bila razmetanje hrabrošću mlade države koja je još uvijek bila vrlo slaba vojno i ekonomski. Ali ipak je uspjela artikulirati osjećaj kolektivne sigurnosti i suradnje među američkim nacijama protiv vanjskih prijetnji. Ovaj osjećaj ostat će utjecajan za formuliranje američke vanjske politike prema Latinskoj Americi kroz 19. i 20. stoljeće pa sve do danas. Monroeva doktrina postala je ključno načelo koje će voditi do zajedničkih vojnih saveza, vojnih intervencija, konferencija, i sl.
No usprkos zaštitnički definiranoj regionalnoj politici, SAD je tijekom 19. stoljeća rastao u snazi i širio svoje granice na račun država Latinske Amerike ili za jačanje ekonomskih interesa u regiji. Stoga su američke države uvidjele kako lako Monroeva doktrina može služiti da opravda američki imperijalizam i miješanje u unutarnje poslove drugih nacija. Vlastita misao SAD-a "manifest sudbine" koristio se za naseljavanje Velikih ravnica i osvajanje Divljeg zapada, ali također i za opravdanje osvajanja polovice teritorija Meksika u Američko-meksičkom ratu 1846.-48. Postojanje velikih američkih šećernih interesa na Kubi potaknulo je Washington da pošalje svoje trupe da "oslobode" otok od španjolske vlasti 1898. poslije čega su Kuba i Portoriko postali američki protektorati. Provincija Panama će se odcijepiti od Kolumbije 1903. zahvaljujući intervenciji američkih topovnjača. Amerika je ranije nastojala sagraditi kanal preko uskog dijela Srednje Amerike kako bi mogla napraviti pomorsku rutu između svoje istočne i zapadne obale. Panamski kanal se konačno otvorio 1914. , a gospodarstvo Paname u potpunosti je postalo ovisno o SAD-u.
Nakon što su prostore Kariba i Srednje Američke označili od vitalnog nacionalnog interesa za SAD, Amerikanci su s vremena na vrijeme koristili "batinu" kako bi održali lojalnost svojih vazalnih država. Theodore Roosevelt je Monroevoj doktrini 1904. dodao tzv. Roosevelt Corollary što je dodatak koji tvrdi da SAD ima pravo intervenirati u sukobe američkih država kad im je suverenitet ugrožen od strane Europljana ili kada je ugrožen civilizacijski poredak. Takav stav vodio je do nekoliko američkih intervencija, svrgavanja vlada koje su bile neraspoložene prema američkim interesima i instaliranja novih vlada koje su služile američkim interesima.
Npr. od 1912. do 1933. Nikaragva je pretrpjela nekoliko okupacija od strane američkih marinaca koji su poslani da uguše seriju građanskih ratova koji su slijedili nakon pada korumpiranog liberalnog diktatora Jose Santosa Zelaye. Primjeri američkih intervencija u mjestima poput Kube, Paname i Nikaragve bili su upozorenje drugim republikama što će im se dogoditi ako se suprotstave "kolosu Sjevera". Ali nisu uvijek američko-latinskoamerički odnosi bili agresivni i negativni. Postojali su periodi kad je izvorna dobra volja bila obostrana. 1933. Franklin Roosevelt proklamirao je želju SAD-a da djeluje kao dobar susjed Latinske Amerike i takva dobrosusjedska politika rezultirala je da Amerika nije intervenirala kada je 1938. meksički predsjednik Lazaro Cardenas nacionalizirao meksičku naftnu industriju koja je do tada bila pod kontrolom SAD-a. Takva politika je bila osnova za suradnju dviju strana tijekom Drugog svjetskog rata.
Međutim, Hladni rat između SAD-a i SSSR-a dominirao je poslijeratnim svijetom pa se opet počela koristiti batina kada bi Washington posumnjao da sovjetski agenti koriste lokalne komuniste kako bi instalirati komunistički režim. Najzlokobniji primjer bilo je svrgavanje reformističke vlade Jacoba Arbenza u Guatemali od strane proxy vojske koji su financirali Amerikanci 1954. Kada je 1959. revolucijom na vlast na Kubi došao Fidel Castro koji je pritom svrgnuo Americi dragog Fulgencia Batistu, SAD je prvo pokazao oprez , a vrlo brzo i ekstremno neprijateljstvo kada je Castro počeo provoditi radikalnu ekonomsku politiku. Zato se i dogodila invazija u Zaljevu svinja 1961. što će Castra odnijeti u zagrljaj SSSR-u pa će se sljedeće godine odigrati Kubanska raketna kriza. Od 1962. na snazi je američki trgovinski embargo prema Kubi koji je još uvijek aktivan.
Želja SAD-a da spriječi "novu Kubu" u Latinskoj Americi dominirala je njezinom vanjskom politikom sve do kraja Hladnog rata. Amerika je naizmjenično koristila politiku mrkve i batine. Programima ekonomske pomoći nagrađivala je prijateljske vlade. Jedan od tih programa bio je Kennedyjev Savez za napredak 1960-ih. S druge strane, kažnjavala je prokomunističke vlade. Dok je Amerika vodila krvavi rat u Vijetnamu 1967. Che Guevara je u bolivijskim šumama proklamirao nadu u "stvaranje drugog ili trećeg Vijetnama" na američkom kontinentu kroz gerilske ratove. Stoga je likvidiran uz pomoć CIA-e sljedeće godine. SAD će u narednom periodu povećati svoju pomoć vladama Srednje i Južne Amerike kako bi ugušile gerilske pokrete koji su se proširili diljem kontinenta tijekom 1960-ih i 1970-ih. Npr. 1965. su poslani marinci u Dominikansku Republiku. Sedamdesetih je Amerika podržavala mnoge vojne hunte i diktatore Latinske Amerike i bila je uključena putem posrednika u ratove u El Salvadoru, Guatemali i Nikaragvi. Osamdesetih je Reagan bio ustrajan u svojoj politici pomaganja contrasa protiv sandinističke revolucionarne vlasti usprkos protivljenju američkog Kongresa.
Imperijalističko ponašanje SAD-a prema Latinskoj Americi u 20. stoljeću bilo je motivirano s dva glavna razloga. Prvi je odlučnost Amerike da brani svoje investicije u regiji i da drži otvorenim pomorske puteve. Drugi je da se spriječi komunistička revolucija. Do kasnih osamdesetih oba interesa su izgubila na važnosti. Američke investicije su pale ispod kanadskih i zapadne Europe, a SSSR i međunarodni komunizam su se raspali. Ali to nije dovelo do kraja američke politike koja je često i dalje imperijalistička. Zašto? Prvenstveno zbog svog zemljopisnog položaja koje američki kontinent svrstava susjedom SAD-a. Regija je bogata brojnim prirodnim resursima, a Amerika i dalje ima najveću trgovinsku razmjenu s Latinskom Amerikom.
Važnu ulogu u dominaciji SAD-a ima Organizacija američkih država koja je osnovana 1948., a djeluje i danas. Pod krinkom borbe protiv droge, američke agencije CIA i DEA su bile raspoređene u brojnim zemljama kako bi se zapravo miješale u unutarnje poslove tih zemalja. Devedesetih je SAD nametnuo regiji privatizacije javnih kompanija, strane investicije, rezanje javnih usluga, u biti klasičan neoliberalni ekonomski model. Američka eksploatacija je vodila do skretanja kontinenta ulijevo koje se počelo događati dolaskom na vlast socijalista Huga Chaveza u Venezueli 1999., Lule da Silve u Brazilu 2003. i Nestora Kirchnera u Argentini iste godine, Eva Moralesa u Boliviji 2006. i Rafaela Corree u Ekvadoru 2007. itd. Svi oni su činili "ružičastu liniju" koja je zagovarala novi ekonomski model koji se tvori na Socijalizmu 21. stoljeća. 2011. su u svim državama Južne Amerike osim Čilea i Kolumbije vladale ljevičarske vlade. No, posljednjih godina ljevica je počela gubiti vlast u mnogim zemljama i desne vlade prijateljski raspoložene prema SAD-u su se opet počele vraćati na vlast.
Ali daleko je da to znači da su se popravili odnosi SAD-a i Latinske Amerike jer među njima ima mnoštvo problema. Štoviše uloga SAD-a u regiji je značajno smanjena, a sve je jača uloga Kine koja se ekonomski snažno učvrstila na kontinentu. I politička uloga Rusije je značajna. Donald Trump nastavlja politiku američke oštrine prema regiji što je vidljivo gradnjom zida na granici s Meksikom, negativnim opisom Meksikanaca, zaoštravanjem odnosa s Meksikom, ultra negativnim pristupom prema Kubi i Venezueli. Stoga nije iznenađujuće da prema Gallupovom istraživanju Trumpov rejting iznosi samo 16% u 20 država Latinske Amerike. U narednom periodu će se pokazati kojim smjerovima će se odvijati odnosi supersile i regije velikih potencijala.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
