Vladari Bliskog istoka, od predsjednika, kraljeva, emira do diktatora, moraju itekako dobro pratiti vanjskopolitička zbivanja. Ako previde samo jedan noviji razvoj situacije mogu se vrlo lako naći na "pogrešnoj strani", a dolazak na tu stranu obično završava gubitkom položaja ili života. Okrutna je to igra u kojoj se kažnjava svako opuštanje.
Jedan pogrešan korak, jedno neuspješno "čitanje" novih geopolitičkih vjetrova i predstavi je kraj. Primjera imamo jako puno. Dojučerašnji prijatelji preko noći mogu postati mete ako na vrijeme ne prepoznaju nove prilike, a nešto najgore što mogu učiniti je pretpostaviti da je njihova vlast sigurna, da su postali "partneri" odnosno "saveznici".
Dakako, kada govorimo da mogu postati "meta", zna se tko mete određuje. Iz čistog diverziteta vanjskopolitičkih tema bilo bi zanimljivo događaje pratiti, bar ponekad, bez da je u njima ključni akter SAD. No, kada govorimo o Bliskom istoku, to je jednostavno nemoguće. Damoklov mač visi iznad svih moćnika na Bliskom istoku, a kada isti pada ili ostaje visjeti, uglavnom određuje SAD.
Američka strategija je često nepredvidljiva, zato mnogi i upadnu u zamku vjerovanja da se nalaze "na sigurnom". Nepredvidljiva je do te mjere da ponekad izgleda kako SAD potkopava i vlastite ambicije kako bi se stvorile nove zone konflikta i kaosa, kao da su konflikt i kaos jednostavno nužni, potrebni i pozitivni aspekti cjelokupne egzistencije Bliskog istoka.
Bila ta strategija spontana ili grandiozno, desetljećima unaprijed, isplanirana, svakako ima logike. Bliski istok i Sjeverna Afrika leže na ogromnom i esencijalnom bogatstvu. Svaka zemlja na našoj planeti ima određenu geostratešku važnost, no ovaj prostor posjeduje bogatstva koja se moraju kontrolirati pod svaku cijenu. To je priča o sistematskoj eksploataciji, jedna od onih priča koju će svijet jednog dana u dalekoj budućnosti (ako do nje dogura) gledati unatrag s gnušanjem kao što danas gleda na pokolj autohtonog stanovništva u Novom svijetu ili pak na robovlasništvo.
No, danas se na kontrolu bliskoistočnih resursa gleda kao na "nacionalni interes", nešto na što velike sile imaju pravo, nešto o čemu se ne bi trebalo previše raspravljati ili propitkivati.
Ta kontrola moguća je samo uz manjak jedinstva zemalja ove regije. Velike ideje, kao što je Pan-arapska solidarnost, razbijene su na najgore moguće načine. Jedna Arapska Liga, tijelo koje bi trebalo zastupati kolektivni interes cijelog Arapskog svijeta, u više navrata se pokazala izdajničkom tvorevinom koja potkopava samu sebe okrečući leđa vlastitim članicama (pa i članicama koje su tu istu Arapsku Ligu i utemeljile 5. svibnja 1945).
Poticanje kaosa tamo gdje ga do jučer nije bilo, ili tamo gdje se on najmanje očekuje, jedan je od načina zadržavanja Bliskog istoka u ciklusu jedne permanentne tragedije. Cilj je kontrola resursa, kontrola strateškog teritorija kako bi se prijetilo onima koji malo čvršće čuvaju svoje resurse (primjerice Iran) i kako bi se spriječilo one kojih bi miris istih resursa mogao dovesti u snažnijoj formi (Rusija i Kina).
U cijeloj toj priči često su tragičari oni koji dospiju na poziciju vlasti negdje na prostoru Bliskog istoka. Svi oni od reda danas se nadaju da Damoklov mač nije iznad njihove glave, no nikada ne mogu biti sigurni.
Uzmimo Libiju kao primjer. Svi znamo što se dogodilo 2011. - Zapadna vojna agresija, na čelu sa SAD-om, razbila je kompletan libijski ustroj, vlast i vojsku, a predsjednik Muammar Gaddafi skončao je na posebno brutalan način, likvidiran je od strane iste vrste ljudi koji danas slične likvidacije provode diljem Iraka i Sirije.
No, ako se vratimo samo nekoliko godina unatrag, svega dvije godine prije rata u Libiji, otkriti ćemo jedan sasvim drugačiji odnos između Washingtona i Tripolija, odnos koji savršeno dobro opisuje konstantno neizvjesne sudbine bliskoistočnih lidera.
Travanj je 2009., Libija i SAD se približavaju, bilateralni odnosi se popravljaju, diplomatski odnosi se uspostavljaju. Dešava se jedan period zbližavanja kojeg u ovom trenutku već neko vrijeme, primjerice, pratimo na relaciji Washington-Teheran. Američki stručnjaci, savjetnici i analitičari - isti oni koji će dvije godine kasnije likovati nad snimkama smaknutog Gaddafija - u proljeće 2009. ga hvale zbog razumne politike, zbog približavanja SAD-u.
U tom travnju 2009. Gaddafi šalje svog savjetnika za nacionalnu sigurnost u SAD, svojeg sina, Mutassima Gaddafija. Na vlasti u Washingtonu već je Barack Obama, a Tripoli - tragično naivni Tripoli - vjeruje kako je ovo dobar trenutak za stvaranje novih saveza, kako će im nakon svih tih desetljeća napetosti (i povremenih vojnih eskalacija) sada SAD poslužiti kao partner za vlastite interese.
Mutassim dolazi u Washington te se tamo sastaje s državnom tajnicom, Hillary Clinton. Sastanak je ugodan, rukuju se, razmjenjuju osmjehe, održavaju zajedničku novinsku konferenciju. Izgleda kako Libija i SAD postaju novi prijatelji. No, iza kulisa stvari su još i zanimljivije, a podaci su otkriveni zahvaljujući WikiLeaksu koji je objavio tajne američke diplomatske depeše.
Mutassim Gaddafi traži pomoć od SAD-a, vojnu pomoć i to za jačanje nacionalne sigurnosti (!). Stvari postaju još i zanimljivije, gotovo nezamislive iz današnje perspektive nakon svega što se dogodilo 2011. Mutassim Gaddafi se nakon sastanka s Clinton također sastaje i s trojicom najvećih američkih "jastrebova", a to su već svima dobro poznati John McCain, Lindsey Graham i Joseph Lieberman.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
