Bivši sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov (83) osvrnuo se na aktualno napeto stanje na istoku Ukrajine i pozvao Kijev da zaustavi svoju vojnu operaciju. Također je istaknuo kako Rusija čini pravičnu stvar pošto ne ulazi u ovaj sukob te time spašava na tisuće života.
"Ovo se mora odmah zaustaviti", poručio je zadnji sovjetski predsjednik u razgovoru RSN Radio. Podsjetio je na UN-ove brojke ističući kako je preko 2,000 ljudi ubijeno do 13. kolovoza.
"Moraju napraviti sve da se ovo zaustavi, da prestanu ubijati jedni druge - to je jedna nacija", rekao je Gorbačov te upozorio kako situacija u Ukrajini mora ostati ukrajinska stvar. "Ukoliko se druge zemlje uključe, konflikt se može proširiti i svatko će se htjeti uplesti - tada bismo mogli završiti s jednim strašnim pokoljem u Europi. Takvo što si ne možemo priuštiti", upozorio je.
Naglasio je kako je važno da se Rusija vojno ne uplete. "Ako naša država vojno intervenira, mogao bi izbiti takav požar da ga cijeli svijet više neće moći ugasiti. Političari su u pravu kada zadržavaju svoju poziciju", rekao je.
Gorbačov je također poručio kako UN, EU i druge strane uključene u sukob moraju poduzeti konkretne korake kako bi se kriza zaustavila.
"Naš prijedlog je bio da se otvore koridori, da se ljude izvuče iz svih ovih mišolovki. Ali ne, ne. Nekima je draže biti u toplim uredima i komentirati od tamo. Što se u isto vrijeme događa narodu Ukrajine - ženama i djeci? Bolnice se granatiraju, škole se uništavaju", poručio je.
Gorbačov je u ožujku podržao referendum na Krimu ističući "narod to želi, to znači da im moramo udovoljiti željama". Još u siječnju ove godine napisao je pismo ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i američkom predsjedniku Baracku Obami ističući kako se sukob u Ukrajini mora riješiti. "Ne može se tolerirati da se Ukrajinci bore protiv Ukrajinaca. To je strašan apsurd", istaknuo je u svom pismu naglasivši svoju obitelj kao primjer - njegova majka i supruga su rodom iz Ukrajine.
Osvrt:
Mihail Gorbačov, rođen 2. ožujka 1931., vidio je puno toga u svom životu - od mladosti kada je upravljao kombajnom na sovjetskim kolhozima pa sve do trenutka kada se oko njega rušio Sovjetski Savez s njim na čelu, nema sumnje da danas pomno prati što se zbiva u Ukrajini te je vrlo oprezan u svojim izjavama.
Govorimo o čovjeku za kojeg povijest piše da je "nehotice" srušio SSSR kroz niz poteza u kojima su ključni svakako bili njegove dvije politike - Glasnost i Perestrojka. Još će se puno debate voditi oko toga što je (sve) dovelo do raspada SSSR-a te da li je poziv za otvorenošću i transparentnošću zapravo bio korak s kojim se takav ustroj jednostavno nije mogao/znao nositi.
Nadalje, pitanje je koliko je i sam Gorbačov u konačnici bio zadovoljan ishodima ove dramatične situacije kojom je završila jedna era, mada se poradilo na tome da se osjeća što ugodnije zbog svojih poteza - dobio je niz nagrada od brojnih organizacija, uključujući i Nobelovu nagradu za mir 1990., a počasne doktorate sa svjetskih sveučilišta vjerojatno ne može ni nabrojati.
Ono čemu sada u svojim poznim godinama svjedoči je također ostavština njegove politike. Glasnost i Perestrojka bile su politike za koje će neki reći da su bile neizbježne, nešto što se prije ili kasnije moralo desiti. Dakako, problem nije bio u nastojanju da se društvo učini otvorenijim, problem je nastao u trenutku kada se ta otvorenost pretvorila u otvorena vrata restauraciji svih negativnih kapitalističkih pojava.
Percepcija nekompatibilnosti između socijalističke ekonomije koja štiti prava i dignitet radnika i potreba jednog naroda za otvorenim društvom uvijek je bila poprilično ideološki obojena, često postojeći samo kao varljiva naslaga teorije koja u konačnici nema drugu svrhu nego braniti opstanak tzv. "crvene buržoazije".
Danas živimo u vremenu kada je demokracija postala, u najmanju ruku, kontroverzna riječ - ideologija koja uopće ne odgovara svojem imenu, paravan za opću kapitalističku eksploataciju i izvoz iste, milom ili silom. To je još jedna, velika, varka oportune teorije. Demokracija bi morala biti suštinski, nezamjenjivi dio autentičnog socijalističkog državnog ustroja. Činjenica da to često nije, otkriva nam svu magnitudu devijacije kroz koje je socijalistička misao u državnom modelu prešla u zadnjih stotinjak godina. U jednom periodu bilo je poprilično "popularno" (a primjera imamo i danas) da se režimi koji sebe nazivaju socijalističkim često i službeno nazivaju demokratskim. Jedna Kambodža pod vlašću Pol Pota punim imenom se zvala "Demokratska Kampućija" itd.
Europskoj ljevici, a naročito istočnoeuropskoj ljevici, ova debata često izmiče, ona je ostala zaglavljena u ranim 90-ima i od onda hibernira, a danas je možda važnija no ikad. Odgovori se i dalje traže - zašto je toliko zemalja moralo svoju reformu, navodno demokratsku, paralelno vezati i uz promjenu ekonomske doktrine? Zašto bi demokracija, vladavina naroda, trebala se poistovjećivati s vladavinom korporacija? Zašto ne imati najbolje od "oba svijeta"?
No, SSSR-u se desio najgori scenarij, a taj najgori scenarij nije bio čin njegovog raspada - to je na kraju ipak samo simbolika koja nestaje - već tzv. "doktrina šoka" koja je nametnuta svim narodima bivšeg socijalističkog bloka, u većem ili manjem intenzitetu (primjerice, dok je Rusija bila skršena ovom radikalnom transformacijom, jedna Bjelorusija uspjela je zadržati distancu).
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
