476. godina poslije Krista se obično navodi kao datum pada Zapadnog Rimskog Carstva, no njegova istočna polovica je nastavila egzistirati sljedećih tisuću godina u obliku Bizanta, moćnog srednjovjekovnog carstva sa središtem u Konstantinopolu, današnjem Istanbulu. Istočno Rimsko Carstvo je nakon pada postalo svojevrsni nasljednik rimske kulture te je služilo kao brana koja je štitila Europu od invazija sve do 1453., kada je Carigrad osvojen od strane Osmanlija. Radilo se carstvu koji je premostilo jaz između klasičnog svijeta i renesanse.
Kada govorimo o Istočnom Rimskom Carstvu, ono što vrijedi spomenuti je da je pojam "Bizantsko Carstvo" ušao u raširenu upotrebu tek nakon njegovog pada i da je kao takav bio potpuno stran njegovim drevnim stanovnicima. Za njih je Bizant bio nastavak Rimskog Carstva, koji je samo premjestio svoje sjedište moći iz Rima u novi istočni glavni grad Konstantinopol. Iako su uglavnom govorili grčki i bili kršćani, Bizantinci su sebe nazvali "Romaioi", ili Rimljani, te su nastavili s rimskim tradicijama u području prava, kulture i igara. I dok je Bizant s vremenom razvio karakterističan identitet pod utjecajem Grka, nastavio je njegovati svoje rimske korijene sve konačnog pada. Nakon osvajanja Carigrada 1453. godine, turski sultan Mehmed II je čak svojatao naslov "Car Rima".
Rano podrijetlo Bizantskog Carstva datira iz 324. godine, kada je car Konstantin napustio propadajući Rim i preselio svoj dvor u Bizant, drevni lučki grad strateški smješten na Bosforu koji razdvaja Europu i Aziju. U razdoblju od samo šest godina, Konstantin je pretvorio uspavanu grčku koloniju u metropolu, zajedno s forumima, javnim zgradama, sveučilištima i obrambenim zidinama. Čak je naredio dovođenje drevnih rimskih spomenika i kipova kako bi zacementirao status Bizanta kao svjetske prijestolnice. Budući da je Konstantin najviše zaslužan za njegovo uzdizanje, uz Bizant, grad će u povijesti biti poznati i po imenu Konstantinopol.
Politički i vojni uspon Bizanta razvijao se paralelno s vladavinom cara Justinijana I. Rođen je oko 482. na Balkanu, proveo je svoju mladost kao sin seljaka , a prije no što će postati Bizantski car uzet je pod okrilje svoga strica Justina I, bivšeg svinjara i vojnika. Justinijan je naslijedio svoga strica Justina I. 527. i dok je uvijek govorio grčki s lošim naglaskom (znak provincijskog porijekla) - pokazao se prirodnim liderom. Tijekom gotovo 40 godina vladavine, Justinian je uspio vratiti ogromne dijelove izgubljenog teritorija već nestalog Zapadnog Rimskog Carstva i pokrenuo ambiciozne građevinske projekte, uključujući obnovu Konstantinopolske Hagia Sophie, crkve s kupolom koja je smatrana jednom od većih arhitektonskih dostignuća u povijesti. Možda najvažnije od svega, Justinijan je bio odgovoran za sastavljanje rimskog zakona u Corpus Juris Civilis, zbirku sudske prakse koja je temelj mnogih suvremenih pravnih sustava.
Carstvo je tijekom stoljeća doživjelo, brojne uspone i padove, no jedan od njih se veže upravo za vladavinu Justinijana kada su navijački huligani skoro doveli Carstvo do rasula. Naime, baš kao što moderni sportski klubovi imaju vjerne obožavatelje, bizantske utrke kola imale su "Plave" i "Zelene", grupe fanatičnih i često nasilnih navijačkih skupina koji su dobili ime po bojama koje su nosile njihove omiljene sportske ekipe. Ti drevni huligani su bili zakleti neprijatelji, ali 532. godine, nezadovoljstvo zbog oporezivanja i pokušaj egzekucije dvojice njihovih vođa rezultirali su njihovim udruživanjem u krvavoj pobuni poznatoj pod nazivom Pobuna Nika. Tjedan dana, Plavi i Zeleni su vandalizirali Carigradom te su čak pokušavali okruniti novog vladara. Car Justinian je razmatrao bijeg iz glavnog grada, ali ga je supruga Theodora od toga odgovorila uvjerivši ga da se ostane boriti. Justinian je potom naredio svojim čuvarima da blokiraju izlaze gradskog hipodroma, kojeg su pobunjenici koristili kao svoje sjedište te se vojska obračunala s vandalima. Pobuna huligana je na kraju ugušena, a iza sebe je ostavila oko 30.000 mrtvih - čak 10 posto cijele populacije Konstantinopola.
Jedan od najvećih misterija Bizanta je Grčka vatra kojoj duguje velik dio svog vojnog uspjeha. Radilo se o tajanstvenoj zapaljivoj tekućini koja je služila za zapaljivanje neprijateljskih snaga i brodova. a točan recept za ovaj drevni napalm je izgubljen u povijesti. Moguće je da je sadržavao razne supstance od nafte i borove smole do sumpora i solvata, a stari zapisi ga opisuju kao gustu, ljepljivu tvar. Jednom kada bi vatra buknula, nije se mogla ugasiti vodom i mogla je čak gorjeti na površini mora. Grčka vatra je bila najpoznatije povezana s bizantskom mornaricom koja ju je koristila s razornim djelovanjem protiv arapskih i ruskih invazora tijekom opsada Konstantinopola u sedmom, osmom i desetom stoljeću.
Bizant je gotovo uvijek bilo kršćansko carstvo, ali tijekom stoljeća, Grčka Crkva je razvila različite liturgijske prakse od Crkve u Rimu.Teološke napetosti su kulminirale 1054. godine s velikim Raskolom koji je podijelio crkvu na katoličku i pravoslavnu koje su se međusobno ekskomunicirale. Dvije crkve su na kraju ukinule obostranu ekskomunikaciju 1960-ih godina nakon povijesnog susreta između Katoličkog pape Pavla VI i pravoslavnog patrijarha Atenagorasa I, no podjela i razlike su zadržane do današnjih dana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
