Obuka ukrajinskih trupa ili kako žrtvovati mir tamo gdje ga još ima: Zašto bi Zagreb morao slijediti racionalniji put Beča i Budimpešte umjesto da strada zbog interesa koji uopće nisu europski

"Kada se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom" - to je izreka koja se često pripisuje Vladku Mačeku iako neki ističu kako nije posve sigurno da je on autor iste (prema jednoj teoriji posudio ju je od Radića). Nije poznato ni je li izrečena baš 1940., ali to sad nije ni bitno. Ono što je bitno je da je ista konstatacija nije ostala zagubljena u vremenu, ona je relevantna danas više no ikad, odnosno u istoj mjeri kao što je i bila kad je i izrečena.

Rat na istoku je tragična pojava prema kojoj će se baš sve zemlje svijeta odrediti, a šansu za mir imaju samo one koje su još jučer krenule u borbu za svoju neutralnost. Iz ne tako davne povijesti 20. stoljeća znamo koliko je teško sačuvati neutralnost. Pod pritiskom vanjskih sila i unutarnjih oportunista neutralnost se nalazi pod žestokim udarom, mrvi se i gazi kao nešto krajnje nepoželjno iako je - ne trebaju nam ankete za to - upravo neutralnost ono što će uvijek birati većina građana.

Zašto bi obični građani, osim ako imaju nekih velikih osobnih ili ideoloških interesa, bili voljni u konačnici i ginuti za bilo koju sukobljenu stranu u Ukrajini? I nisu, ali možda nisu svjesni da ih se upravo u ovom trenutku već vuče za rukav i odvodi prema toj situaciji, ne nužno fizički prema fronti, bar ne za sad, ali se zato određenim potezima nastoji frontu dovesti njima.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.