Obojene revolucije naziv je koji se koristi za opis revolucionarnih pokreta koji su se pojavili u mnogim državama svijeta krajem 20. i početkom 21. stoljeća. Obojene revolucije izbijale su u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, na Balkanu, Bliskom istoku, a u novije vrijeme i drugdje. Tri medijski najeksponiranije revolucije svakako su Ružičasta u Gruziji 2003., Narančasta u Ukrajini 2004. i Tulipanska u Kirgistanu 2005. Neki promatrači su događaje nazvali revolucionarnim valom čiji se počeci mogu pratiti od 1986. i filipinske Žute revolucije.
Svijet se sve više mijenja pa tako i sredstva političke borbe. Osvajanje vlasti vojnim putem zamijenjeno je suptilnijim načinom obojene revolucije - pod krinkom demokratizacije zapravo se provodi smjena nepodobne vlasti iliti coup d'etat. I najčešće vanjske sile (bez iznimke, zapadne) sponzoriraju, planiraju, organiziraju i provode "revolucije". Uloga vanjskih sila je ključna. Zapravo se radi o revolucijama samo po imenu. Radi se o modernom obliku ratovanja, često i međunarodnog sukoba iako ga pravna struka kao takvog još ne poznaje.
Promjena režima već je desetljećima važna karakteristika američke vanjske politike počevši od svrgavanja sirijske vlade 1949. Otada je procijenjeno da je CIA svrgnula ili pokušala smijeniti preko 50 vlada, iako je priznala samo 7 slučajeva. Obojene revolucije sastavni su dio američke politike promjene režima. Osim CIA-e tu su angažirani State Department i nevladine organizacije.
Zadnjih nekoliko godina cijeli niz država sa stabilnim političkim sustavima doživio je obojene revolucije, negdje uspješne negdje neuspješne: Egipat, Tunis, Sirija, Libija, Rusija, Kina, Iran, Venezuela. Scenariji promjene režima u svim tim zemljama pokazuju upečatljive sličnosti. Isti obrasci se ponavljaju što ne može biti slučajnost. Egipat i Ukrajina jako se razlikuju, ali revolucija u Egiptu 2010. i Euromajdanska revolucija 2014. toliko su slične da je jednako čak bilo i ponašanje revolucionara: u Egiptu umjerenih islamista, a u Ukrajini radikalnih nacionalista.
Čak i zapadni mediji danas ističu da su obojene revolucije (koje se opisuju kao tehnologije s ciljem izvoza demokracije kroz građansku neposlušnost) postale toliko sofisticirane da su se njihove metode pretvorile u smjernice za smjenu političkih režima. U početku obojena revolucija se definirala i predstavljala kao nenasilno svrgavanje vlade uključujući promjenu političkog režima. Tijekom vremena definicija je postala šira: skoro svi pučevi započeli su miroljubivim prosvjedima i demonstracijama, ali tek jedan od pet je prošao bez žrtava.
Istinska definicija obojenih revolucija glasila bi da su to tehnologije za stvaranje puča i ostvarivanje kontrole političke situacije u zemlji izvana, pod uvjetima potaknute političke nestabilnosti, s pritiskom na vladu putem političke ucjene koristeći mladi prosvjedni pokret kao sredstvo. Cilj svake obojene revolucije je coup d'etat iliti osvajanje i održavanje vlasti putem sile. Unatoč velikim različitostima između država u kojima izbijaju revolucije (geopolitičkim, socijalnim, ekonomskim i drugim), sve one spadaju u istu shemu koja uključuje obrazac organiziranja prosvjednog pokreta, transformaciju tog pokreta u političku gomilu i korištenje novonastale narodne mase protiv postojeće vlade kao sredstvo političke ucjene.
Obojene revolucije ne predstavljaju meku silu kako npr. tvrdi američki znanstveni Joseph Nye. Kad bi bilo tako to bi značilo da su obojene revolucije progresivni korak naprijed u borbi protiv autoritarnih režima. No, one nisu ništa manje opasne od lokalnih građanskih ratova. Tj. upravo su one često okidači za ratove kao npr. na Bliskom istoku. Obojene revolucije su instrumenti za uništenje demokratskih vladavina u tranziciji. U revolucijama vlada je cilj, a politička promjena meta. Bilo bi pošteno reći da su Amerikanci ne samo stvorili politički model za izvoz već i specijalna sredstva za razbijanje demokratskih sustava ako je to potrebno. Upravo ta sredstva su obojene revolucije.
Da bi revolucije bile uspješne prvo se moraju stvoriti potrebni uvjeti. Prvi i osnovni uvjet je politička nestabilnost u zemlji koja je popraćena krizom aktualnih vlasti. Ako je politička situacija stabilna, destabilizacija se mora stvoriti na umjetan način. Karakteristična svojstva revolucija su: politička ucjena i pokret mladih nezadovoljnika.
Postoje dva potpuno suprotna objašnjenja zašto revolucije izbijaju. Prema prvom, radi se o spontanim pobunama koje nastaju iz društvenih sukoba različitih skupina što vodi prema prosvjedima i pobuni. Kao razlozi imenuju se nedemokratičnost, siromaštvo, vjerske i etničke razlike. I doista u svim zemljama razlike među društvenim skupinama postoje, ali one nisu uzrok same po sebi za revoluciju već te razlike samo ubrzavaju i olakšavaju proces obojene revolucije. Npr. Libija je bila zemlja s mnogobrojnim povlasticama za svoje stanovništvo, u Egiptu postojale su subvencije za kruh koje su sprečavale glad, životni standard u Tunisu (najdemokratskijoj od svih autoritarnih afričkih država) bio je blizu južne Francuske, a veći od južne Italije, pravi razlog za početak pobune u Siriji bila je odluka Assada da ubrza proces liberalnih reformi. Dakle, to su dokazi da teorija spontanosti ne drži vodu.
Prema drugom mišljenju, revolucije su izrežirane i detaljno planirane. Ista svojstva i scenariji se ponavljaju u državama koje nemaju skoro ništa zajedničko. Iako obojene mogu podsjećati na prave revolucije, one to nisu. Svaka sličnost je slučajna. Prave revolucije su spontane i dolaze u nekom trenutku povijesnog razvoja dok obojene revolucije su izrežirane i pažljivo planirane. Izrežirani scenarij obojenih revolucija temelji se na Anglosaksonskoj filozofiji demokratizacije dizajnirane za izvoz demokracije i demokratskih institucija diljem svijeta. Svugdje gdje izbijaju treba tražiti tragove zapadnjačkog mentaliteta. Sve se odvija prema istom obrascu. Uvijek je prisutan pokret mladih, revolucionarni vođe su uvijek isti, a revolucijama nedostaje sadržaj iliti revolucionarna ideologija. Radi se o tome da se narod odjednom buni protiv "zlih diktatora" a osim općih poziva na demokraciju sve ostalo je manjkavo ili ne postoji. To pokazuje da Amerikanci i drugi stranci koji stoje iza revolucija ne poznaju dobro mentalitet i psihologiju domaćeg stanovništva.
Prema američkom ekspertu za nenasilnu borbu i svojevrsnim ocem modernih revolucija, Geneu Sharpu, obojene revolucije se vode načelom da se strukture moći (vlast) oslanjaju na svoje subjekte (narod), tj. poslušnost naroda omogućava vladarima da vladaju. Ako se podčinjeni ne podvrgavaju vlastima, vlasti gube moć. Prema Sharpu, klasične obojene revolucije sastoje se od tri etape. Prva etapa obuhvaća stvaranje "podzemnog" pokreta ćelija koje zajedno tvore mrežu nezadovoljnika vladajućim režimom. Članovi bivaju vrbovani velikim sloganima i pozivima na akciju. Mreža, najčešće mladih, nezadovoljnika odjednom mijenja anonimnost ulicama velikih gradova kao odgovor na određeni signal. Prosvjedi se žele predstaviti kao nešto spontano, ali zapravo sve je ranije pripremljeno. Najčešće prosvjedi izbijaju zbog povoda kao što su neregularnost izbora (Srbija 2000., Gruzija 2003., Ukrajina 2004., Rusija 2012.), samozapaljenje prodavača u Tunisu 2010. ili ukrajinsko odgađanje implementacije Sporazuma o pridruživanju EU 2013. Članovi podzemnih ćelija postaju inicijatori pobune. Slijede prosvjedi, okupljanja, marševi, postavljanje ograda. Narod shvaća da je vlada nelegitimna i formira antivladin pokret koji postaje pokretačka sila buduće revolucionarne smjene režima. Naravno, pokretači prosvjeda rade sve smišljeno i organiziraju većinu koja doista vjeruje u proklamirane ideale. Ne bi ljudi bili tako ostrašćeni na ulicama vjerujući da su oruđe u rukama CIA-e ili MI6. Politička gomila se stvori i prosvjedi traju danima na glavnim gradskim trgovima.
U drugoj etapi cilj je diskreditirati obrambene, sigurnosne i organe reda i zakona kroz štrajkove, građansku neposlušnost, pobune i sabotaže. Prosvjednici okupiraju gradske trgove i ulice koje ne žele napustiti sve dok im se ne ostvare zahtjevi. Prosvjednike organizira logistička mreža. U ime mase prosvjednici daju ultimatum vladi te prijete masovnim pobunama ako im se ne udovolji. Vlast ima dva izbora: uzvratiti silom ili prihvatiti zahtjeve.
Slijedi treća i konačna faza koja podrazumijeva "nenasilno" svrgavanje vlasti, a zapravo radi se o otvorenim napadima na organe vlasti i zauzimanje državnih zgrada, institucija i drugih elemenata vlasti. Svojevrsni civilni juriš na "organizam" postojećeg političkog poretka. Ako vlast udari silom na prosvjednike optužit će ju za zločine i ubijanje mirnih prosvjednika dok ako pristane na ustupke bit će pometena vrlo brzo jer prosvjednici neće pristati na kompromis.
Događaji u Egiptu i Ukrajini koji su s vlasti svrgnuli Hosnija Mubaraka i Viktora Janukoviča nevjerojatno su slični što nije slučajnost već dokaz da su se odvijali po istom predlošku. Jednak je bio karakter nemira koji su se pretvorili u masovne prosvjede, dobro organizirani prosvjednici bili su poduprti od strane paramilitarnih skupina islamista i nacionalista, opkoljavanje vladinih ustanova i zauzimanje ključnih infrastrukturnih točaka, veliki medijski rat, ideološka ostrašćenost radikala, izvrsna opremljenost pobunjenika vojnom opremom. U oba slučaja "pobunjeni narod" suočavao se sa slabim, neodlučnim i korumpiranim vlastima koje su oklijevale poduzeti odlučne akcije, tj. upotrijebiti silu protiv naoružanih prosvjednika. I Mubarak i Janukovič vjerovali su Zapadu da će ih spasiti, a upravo je taj isti Zapad stajao iza cijele te priče.
I kad su uspjele revolucije su rijetko donijele napredak, slobodu i demokraciju. Toliko hvaljene obojene revolucije poput Ružičaste u Gruziji, Narančaste u Ukrajini i Tulipanske u Kirgistanu nisu poboljšale demokraciju i stanje sloboda i ljudskih prava. Nameće se pitanje zašto su revolucije propale i nisu ostvarile svoju svrhu? Prilično jednostavno, vladavina prava nikada nije zaživjela. Previše često, vlade koje su došle na vlast zahvaljujući obojenim revolucijama ponašale su se iznad i s malo obzira prema demokratskim standardima poput svojih nedemokratskih prethodnika. Npr. u Gruziji su nove vlasti bile vrlo loše u zaštiti vlasničkih prava, Ukrajinu je neizbježno uhvatila atmosfera osvete, a u Kirgistanu su se nove vlasti ponašale poput feuda. Premda su se nove vlasti zaklinjale u predanost demokraciji i vladavini prava, sve "oboljenja" i mane prethodnih režima ponovo su se ponavljale. Podržavatelji, tj. narod koji je na koncu omogućio revolucijama da uspiju napravio je ključnu pogrešku što je revolucije shvatio kao vrhunac demokracije i pao u samozadovoljstvo umjesto da zahtijeva izgradnju čvrstih institucija. No, bilo bi bolje da je narod odmah u startu odbio sudjelovanje u takvim revolucijama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
