Vijeće sigurnosti jedan je od šest glavnih organa Ujedinjenih naroda, ali po mnogočemu i najvažniji. Naime, Vijeće sigurnosti ima deklarirani cilj "održavati međunarodni mir i sigurnost", što bi značilo da VS čuva mir na planeti, ali to nije sve - VS je također zadužen za primanje novih članica u UN te svaka promjena Povelje UN-a mora biti odobrena upravo od VS-a.
Formiranje međunarodnih mirovnih misija, uvođenje sankcija, odobrenje uporabe vojske protiv neke od članica... sve su to ovlasti UNVS-a. Nadalje, izuzetno bitno je istaknuti kako jedino UNVS može donositi rezolucije koje su "obvezujuće". Drugim riječima, to znači da sve druge rezolucije, recimo rezolucije Generalne skupštine UN-a (u kojoj sudjeluju sve UN članice), izgledaju gotovo samo simbolične u usporedbi s onima koje donosi UNVS.
Ako UNVS odluči da bi neku državu trebalo vojno napasti zbog ovog ili onog razloga, napad može krenuti već istog dana te ima navodni "legitimitet" krovne svjetske organizacije. Ako pak takvu odluku nekim slučajem donose Generalna skupština - nikom ništa, jer njihova rezolucija nije "obvezujuća".
Kao i sam UN, Vijeće sigurnosti formirano je nakon završetka Drugog svjetskog rata kako bi adresiralo propalu Ligu naroda koja, očigledno, nije uspjela održati mir u svijetu.
Tko se nalazi u UN Vijeću sigurnosti? 15 je članica, no od njih 15 zapravo bitne su samo 5 - riječ je o "stalnim članicama" dok se drugih 10 rotira svake 2 godine među zemljama UN-a. Pet stalnih članica su velike sile, pobjednice u Drugom svjetskom ratu: Britanija, Francuska, SAD, SSSR (danas Rusija) i Kina.
No, ono što svaku od ovih 5 stalnih članica čini uistinu moćnom je činjenica da svaka od njih - za razliku od ostalih 10 rotirajućih - ima pravo veta. Drugim riječima, sasvim je nebitno ako se ostalih 14 članica oko nečeg složi, dovoljno je da jedna stalna članica uloži veto i rezolucija ne može proći.
Koja je onda zapravo svrha ovih 10 rotacijskih članica ako ne mogu uložiti veto? Svrha je ta da predstavljaju svoj dio svijeta i mogu, eventualno, dati prijedlog rezolucije koju stalne članice mogu, ali i ne moraju prihvatiti.
Shema za 10 rotacijskih članica je sljedeća: 3 članice moraju biti iz Afrike, 2 iz Latinske Amerike i Kariba, 2 iz regije Azija-Pacifik, 3 iz skupine "Zapadna Europa i ostali" te po 1 iz Istočne Europe. Nigdje ne piše, ali prešutno je pravilo da među zemljama koje predstavljaju Afriku i Aziju bude barem jedna zemlja iz arapskog svijeta.
Uz spomenutih 5 stalnih članica, trenutačno se još ovih 10 zemalja, u rotaciji, nalazi u UN Vijeću sigurnosti: Egipat, Senegal, Japan, Urugvaj, Ukrajina, Etiopija, Kazahstan, Bolivija, Švedska i Italija.
Sankcije protiv Sjeverne Koreje
Dobro, sada kada smo rekapitulirali tko se nalazi u UN Vijeću sigurnosti i kako ono djeluje, osvrnimo se na aktualnosti. Prije dva dana, 5. kolovoz, UN Vijeće sigurnosti donijelo je novu rezoluciju 2371 - cilj rezolucije: uvođenje dodatnih sankcija protiv Sjeverne Koreje zbog njihovih raketnih testova koji su zadnjih mjeseci postali sve češći.
Zašto su ove sankcije drugačije od ranijih? Zbog nekoliko razloga. Kao prvo, brutalnije su. Naime, rezolucija, prema Članku 41, Poglavlju VII, zabranjuje Sjevernoj Koreji izvoz - prodaju ili transfer - ugljena, željeza, željezne rudače, olova i olovne rudače. Procjene govore kako će ovo silovito udariti na ionako slabašan sjevernokorejski izvor - Sjeverna Koreja mogla bi izgubiti čak trećinu izvoza.
U tekstu rezolucije, koja zvuči poput optužnice, navodi se kako Sjeverna Koreja dijelom svog izvoza, odnosno svog prihoda, financira i raketni program.
Stvari moramo nazvati pravim imenom, jer sve drugo je teatar apsurda. Da, u Sjevernoj Koreji na vlasti je vrlo autoritaran, a po svemu sudeći i krajnje brutalan režim. Narod Sjeverne Koreje drži se čvrsto u gabaritima nečeg što bismo mogli nazvati alternativnom stvarnošću, ili možda zonom sumraka. Kontakt s vanjskim svijetom je minimalan, razumijevanje tog vanjskog svijeta je zbog toga također minimalno.
Državom vlada dinastija obitelji Kim dok u pozadini "orkestar" vode visoka vojna lica, odnosno cijela jedna klasa povlaštenog staleža. U državi postoje radni kampovi, uvjeti života izvan gradske zone Pjongjanga vrlo su teški i surovi. Vladajući režim, da bi opstao, napravio je niz katastrofalnih propusta, naročito početkom 90-ih, zbog čega su milijuni gladovali.
U trenucima dok država ovisi o stranim silama za pomoć u hrani, vlast gura izgradnju atomskog naoružanja i sve naprednijih balističkih raketa. Zemljom službeno vladaju krajnje čudne devijacije proizašle iz militarizma i ekstremno slobodne interpretacije marksizma.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
