O brodovima u plamenu na rubu zviježđa Orion i trenucima koji će biti izgubljeni u vremenu, kao suze na kiši... Priča o jednom od najdirljivijih monologa u povijesti kinematografije, ali i njegovoj relevantnosti

Znanstveno fantastični film Ridleya Scotta iz 1982., "Blade Runner", uspio je na toliko točaka. Imao je priču, atmosferu, glazbu (nezaboravni Vangelis), stil (sam film je bio i poprilična inspiracija za modu) i nezaboravni finale o kojem ćemo primarno govoriti danas.

Zanimljivo je spomenuti da je film i u vrijeme otvorenja poprilično podijelio kritičare i publiku. Mnogi su pohvalili vizualni aspekt, ali i tematsku kompleksnost filma, dok je najveća kritika bila usmjerena prema tvrdnji da je film spor i da mu "nedostaje akcije". Ukusi se razlikuju, ali spomenute kritike osobno percipiram kao dodatne vrline ovog filma!

Povrh toga ovo je film koji je popularizirao neo-noir žanr, ali i postavio temelje cyberpunku. Skoro pa svaka scena u filmu je idealan prikaz onog što bi cyberpunk po svojoj neslužbenoj definiciji morao biti - niski životi i visoka tehnologija u distopijskoj budućnosti!

Izuzetno je zanimljivo gledati, čak i promišljati o budućnosti koja je dvojaka, koja nas s jedne strane fascinira svojim tehnološkim napretkom, bilo da se radi o hologramima ili letećim automobilima, dok nas u isto vrijeme zastrašuje jer vidimo da se raspada, da se smisao već davno izgubio i da nema šanse za povratkom.

Film "Blade Runner" smješten je ravno u utrobu distopije, vječnu noć, karakteristike kriminalnog grada, ali u budućnosti, korupcije, i pokušajima da se ljudski život nadomjesti s nečim sličnim, ali sintetičkim.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.