Unošenje nuklearnog oružja u međunarodne odnose i diplomaciju svakako je jedna od najvažnijih karakteristika razvoja svijeta nakon Drugoga svjetskog rata. Na tim novim instrumentima sile i mogućeg masovnog uništenja, u doba hladnoratovskih napetosti, stvarani su odnosi koji su držali stalnu ravnotežu straha i uznemirenosti. U novim uvjetima globaliziranog svijeta 21. stoljeća, nuklearno oružje, iako nešto udaljenije iz glavnih tokova međunarodnih odnosa uz iznimke Sjeverne Koreje i Irana, ostaje ne toliko eksponirana, ali ipak stalna prijetnja svjetskom miru i snažno sredstvo zastrašivanja.
U doba posthladnoratovskih diplomatskih odnosa, nuklearno oružje nema na prvi pogled tako veliku važnost kao prije, ali je nemoguće tvrditi da se s njim ne računa bilo u obliku simbola, primata, sredstva za zastrašivanje, prijetnje, ucjene ili čak mogućeg diplomatskog instrumenta koji bi vodio pregovaranju. I nuklearne strategije, iako više nisu vezane isključivo uz dvije supersile i njihova dva bloka, također se i dalje razvijaju jer se i nuklearno oružje kvalitativno razvija, ali i broj nuklearno sposobnih država postao je veći.
Dapače, nuklearna diplomacija je ponovno snažno aktualna. Nakon 1960-ih trenutno je najveći rizik da bi se nuklearna oružja mogla opet koristiti. To jest, opet je opasno krenulo zveckanjem oružjem koje je unakazilo Hiroshimu i Nagasaki 1945. Trenutno se suočavamo s prenapregnutošću i polaganim povlačenjem SAD-a u globalnoj areni, Brexitom, izbjegličkim valom, nemirnim Bliskim istokom, islamističkim terorizmom, nebeskim kineskim globalnim ambicijama, sjevernokorejskim problemom, itd.
Samo devet država posjeduje nuklearna oružja: SAD, Rusija, Kina, Francuska, Velika Britanija, Izrael, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja. Formalno skoro sve te države su proklamirale da će ih koristiti u isključivo defenzivne svrhe, ali to ne mora biti nužno tako. Npr. Pakistan bi bio spreman koristiti nuklearna oružja u mogućem ograničenom sukobu s Indijom oko Kašmira. Sjeverna Koreja je zbog svoje nuklearne proliferacije često tema dana svjetskih medija. Pjongjang želi koristiti nuklearna oružja kao sredstvo zastrašivanja Južne Koreje i SAD-a, ali osim čisto obrambenih svrha zaštite suvereniteta, Kim nastoji zaštititi svoj režim i ostvariti praktične ekonomske i energetske koristi od nuklearne diplomacije. Iako je slabo vjerojatno, SAD bi eventualno nuklearna oružja mogao koristiti da zada Rusiji jedan i konačni udarac koji bi onemogućio sposobnost Rusa da se brane od posljedične invazije. Takvi planovi u Washingtonu postoje i ne treba ih 100% odbaciti pogotovo zbog snažnog američkog vojno-industrijskog kompleksa.
No iznad svega ostalog, nuklearna oružja su važno diplomatsko i vojno sredstvo koje stvara vojnu ravnotežu koja ne postoji između konvencionalnih vojnih snaga. Tijekom Hladnog rata, Sovjeti su imali gigantske superiorne kopnene snage u istočnoj Europi spremne u svakom trenutku za ofenzivu na Zapad i stoga se NATO savez morao oslanjati na nuklearnu odmazdu kako bi sačuvao svoje države članice. Danas je situacija obrnuta i Rusija koristi nuklearno naoružanje kako bi sačuvala svoj suverenitet i unaprijedila svoj status supersile jer NATO ima ogromnu prednost u konvencionalnim oružanim trupama na ruskim granicama. Slična je pozicija Pakistana čiji vođe znaju da bi izgubili konvencionalni rat protiv Indijaca. New Delhi je objavio da će posegnuti za nuklearnim oružjem protiv Islamabada ako se ponovi neki sličan napad poput onoga u Mumbaiju 2008.
Uspoređujući promjene na planu nuklearnih odnosa stručnjaci tvrde da postoji nekoliko zaključaka odnosno konstatacija koje definiraju nuklearnu diplomaciju u 21. stoljeću:
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
