Ukoliko pogledamo očito približavanje Rusije i Turske, čini se da Kremlj doista uspijeva proširiti svoj utjecaj onkraj Sirije u Tursku, koja se istovremeno distancira od Europske unije. Europa time gubi još jednu zemlju pod ruski utjecaj, te se stvara savez Rusije i Turske kojoj bi se, barem u gospodarskom smislu, mogla pridružiti i Njemačka. Ako se jaz među europskim državama poveća, Moskva i Ankara će biti sve bliže i određivati kako će se donositi odluke u europskim glavnim gradovima.
Na svojoj granici sa Sirijom i Irakom, Turska igra ključnu iako nejasnu ulogu. Do sada je smatrana glavnom poveznicom Istoka i Zapada, ako ništa drugo, onda barem u vojnom pogledu, posebice zbog svoje zračne baze Incirlik, koja je osobito važna NATO Savezu. U kolovozu će se sastati vođe Rusije i Turske i tada će biti svima daleko jasnije da je Rusija spremna preuzeti onu ulogu savezništva koju je do sada imala Europa. Ali, razvoj događaja u Turskoj ima i svoje regionalne posljedice.
Zasigurno Turska prije 15. srpnja nije ista Turska idućeg dana. Iako se postavljaju mnogobrojna pitanja oko prirode samog pokušaja državnog udara, osobito kad se sagleda uloga turske obavještajne zajednice i upozorenja te analize iz SAD-a, Francuske i Njemačke, koje su još prije pola godine govorile o mogućnosti državnog udara protiv Recepa Tayyipa Erdogana. Ono što je ostalo iza tog pokušaja, koji je Erdoganu doista stigao kao 'Božji dar' jest tri mjeseca izvanrednog stanja gdje će se 'očistiti' vojska, sudstvo, mediji, diplomacija i političke stranke svakog oblika protuerdoganovskog stava. Tu se ne radi samo o čišćenju kemalističkog sekularnog kruga, već i o puno većoj opasnosti unutar alternativnog islamizma Fethullaha Gülena, čija je sudbina i dalje upitna.
Takvo čišćenje otvara vrata Erdoganu za amandmane na turski ustav kojim će se promijeniti politički sustav u predsjednički i koji će Erdoganu dati snažnije ovlasti. Uz to je vrijedno naglasiti riječi predsjednika turskog parlamenta Ismaila Kahramana koji je dan nakon pokušaja državnog udara izjavio kako je stiglo vrijeme da se uvede islamski ustav, pošto je Turska, kako je rekao u travnju, islamska zemlja koja zaslužuje vjerski ustav, a ne sekularan. Ako bi se prihvatio taj stav, onda bi došlo do temeljitih promjena sustava vrijednosti koji proizlazi iz nastanka turske države 1923., prema identitetskoj osnovici turskog društva na religijskim i ideološkim temeljima.
Naravno da čišćenje Erdoganu nelojalnih elemenata u turskim institucijama neće proći bez poteškoća, jer se pokušava ostvariti vrlo ambiciozno rastakanje dugotrajne institucije turske vojske i Atatürkovih simbola sekularizma koji su desetljećima bili sastavni dio turske politike i turske javnosti. S druge strane, demokracija je oduvijek bila krhka u Turskoj, te se očitovala više u odnosima islamističkog izazivanja sekularnog poretka. Ali današnja turska vojska ima slomljen moral jer je u zaštiti sustava učinkovitija sigurnosna snaga specijalnih postrojbi.
U regionalnim razmjerima, takva situacija posebice ide na živce sekularnim vojnim režimima kao što je onaj egipatski. Umjesto priželjkivane reprize rušenja vlade Muslimanskog bratstva i povratka vojne stege u državni izvršni sustav, Kairo je ostao zatečen neuspjehom vojnog udara. Glas Erdoganove pobjede širi se Bliskim istokom, gdje dobiva podršku Hamasa, Katara i drugih islamizmu okrenutih država i pokreta, ali ne i iz Egipta, gdje država pokušava nametnuti kontrolu nad vjerskim organizacijama u što većoj mjeri. Stoga je egipatsko Ministarstvo religijskih poslova pokrenulo odmah nakon neuspješnog udara u Turskoj inicijativu za uvođenjem jedinstvene pisane hutbe (propovijedi) petkom, čime bi se postigli ciljevi vlade o uniformiranom vjerskom stavu i "pravilnom" objašnjenju islamskih načela kroz akademsku, prosvijetljenu i suzdržanu prizmu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
